Autori Na vrh
B
Blaženost

Riječ je često u optjecaju, ali kao da u zraku visi bez označitelja. Biti blažen, to danas kolokvijalno ima negativne konotacije. Nedavno je jedna vrlo pristala političarka sjela s društvom u kafić. Bila je opuštena, smijala se, a nekoliko stolova dalje neki je lik samo promrmljao da mu se čini kako je gospođa XY sretnica jer je odrezana od mozga i sve joj izgleda ružičasto. Gospođa je zbilja izgledala sretno, bezbrižno, opušteno, gotovo blaženo. Onaj čuveni uvod u treći dio Idiota Dostojevski je posvetio pametnima i glupima te za ove druge rekao da su sretniji. Svaki priučeni filozof dodao bi da se u slučajevima izricanja takvih zaključaka kriju zavodljive klopke mnijenja. Prožetost srećom o kojoj se govori kada se govori o blaženosti nema veze s glupošću, nego s onim što je iz dalekih Indija stiglo pod zvonkim imenom prosvjetljenja. Kada su, dakle, mnoge lampice upaljene i dobro osvjetljavaju cestu – to je točka na kojoj netko, unatoč onome što vidi ili upravo zbog toga – uspijeva biti sabran u toplu, blaženstvom i dobronamjernošću ispunjenu točku.

Sloterdijk – da se malo vratimo prosvjetljenju – u knjizi Filozofski temperamenti zdvaja nad činjenicom da smo, umjesto prosvijetljeni, tek načitani. Zbilja jesmo: Berđajev se jada kako nitko više nije u stanju pisati s mjesta u duhu s kojeg je pisao Eckhart, da smo, u najboljem slučaju, osposobljeni pisati o Eckhartu. A ne o onome o čemu je on pisao. On je, Eckhart, kao što znamo, blaženost povezivao s utješenošću. A Böhme je spominjao turbu, neprestanu unutarnju glad, strahotnu silu koja pokreće napoleone. Tako da ono što treba biti utješeno, namireno, nisu samo objektivno propadanje rase, umiranja bližnjih, nestanci imanja, iznevjerena očekivanja, nego i nešto povrh i ispod toga: pokretačka halapljiva sila preko koje na svijet, po tim misticima, dolazi zlo. To je, da se tako izrazimo, autocesta po kojoj nakaradnost glatko sklizne u ovaj svijet i proždere sve što joj se nađe na putu. Pa onda imamo ljude kakve imamo: ambiciozne, karijeristične, sklone verbalnim smicalicama. Ali nešto drugo mi se čini bitnim. Često pisci pišu kako je seks tabu. Seks odavno nije tabu. Danas su tabuizirani Bog, transcendencija, metafizika, etika. Pa i blaženost. Premda nitko ne bi za sebe rekao, još manje mislio, kako sve što čini poduzima poradi nereda, podlosti ili kraha, očito je prevladavanje upravo tih tendencija.

Jednom davno, u nekom drugom svijetu, s prijateljima sam otišao u Šarengrad. Bili smo mladi, pa je moguće da je u percipiranju događaja važnu ulogu odigralo neiskustvo, ali svejedno. Radilo se o stereotipnom muškom izletu krcatom jelom i pićem, obiljem pića. Izletu čiju su inicijacijsku podlogu svojom literaturom obilato falsificirali bitnici. Tko se nije kretao krajnjim istokom Slavonije teško će zamisliti kako to sve ondje geografski izgleda. Padine fruškogorskog gorja ovdje već igraju važnu ulogu; tu se više ne radi o monotoniji ravnice. Ali i to gorje, ne možemo za njega reći da se naglo završava, nego kao da se cijeli pejzaž, onaj ravničarski, blago uspeo za nekoliko katova, pa je moguće da se naselja smještaju u rupe, kao u školjke. Mislim, ti ideš ravno, i onda odjednom mjesta izviru iz zemlje i spuštaš se u njih, gotovo slijećeš. Aljmaš, primjerice, ne vidiš izdaleka, pa je putniku koji se  kreće po Slavoniji taj njen dio pomalo zagonetno zaklonjen, mjesta su, najbanalnije rečeno, dobro skrivena. Zvonici crkava ne vire jer su smještene u školjkastim udubinama kao u šakama ravničarskog diva koji je iz zagonetnog razloga  ušao tu u bilateralne odnose s brdima od kojih su čarobno profitirale ljudske naseobine.

Takav je i Šarengrad, iako to mjesto izgleda najopustošenije od svih tamošnjih mjesta, maltene kao da je nekoć ondje bio rudnik koji se odavno prestalo eksploatirati, pa su radnici pokupili obitelji i odselili se nekamo drugamo. Mjesto je to i gdje su karmelićanke pronašle jedno od svojih utočišta. Prolazeći ovim krajem uopće nije nezamislivo pomisliti kako bi sad bilo dobro stati, prestati sa svime i jednostavno u ovoj zaklonjenoj zabiti sviti takozvano gnijezdo. Ovu strategiju zaklonjenosti moguće je na mikrorazini pronaći u pokojem salašu u Baranji. Pokoji od starih gazda kao da je vladao umijećem sklanjanja s očiju. Ima salaša koje nećete ugledati dok im se ne približite na desetak metara, a ne radi se o malim salašima, nego o razvijenim osamljeničkim imanjima gdje se nekoć držalo puno marve i gdje se moglo ugostiti podosta putnika namjernika.

Trećeg dana našeg boravka u Šarengradu potrošili smo ponesene zalihe i valjalo se opskrbiti u mjestu.Vikendica moga znanca se, kako je u tom kraju navada, nalazi na izdvojenom brežuljku tako da se može govoriti o idealnim susjedskim odnosima jer je izolacija dostatna i teško je proizvesti buku koja bi mogla zasmetati susjedu. To je važno, iako nije važno za našu priču. Kada se spustite niz padinu nađete se na makadamskom putu koji vas vodi u središte mjesta, gdje se nalazi trgovina. Put vijuga, što je također zanimljivo svakome tko ovamo zaluta iz npr. Osijeka, u kojemu su valjda samo dvije ulice blago uvijene i ne vidite gdje završavaju. Treća kuća od kuće našega domaćina jest ona važna kuća, kuća u kojoj je živjela starija gospođa koja je otišla u prijevremenu mirovinu. Bila je u zrelim, srednjim godinama teško oboljela, otišla je u mirovinu, tu se valjda nekako očekivala smrt, a onda je ozdravila. Digla se iz mrtvih prije dvadesetak godina. Radila je kao profesorica koja je, osim fakulteta koji joj je dao vozačku dozvolu za predavanja, naknadno svršila i studij teologije. Što se, moram to dodati, kao činjenicu više prepričavalo nego provjeravalo. Bila istina ili ne, kada sam je upoznao zaključio sam da je njoj to dobro stajalo.

Moj mi je znanac kada smo prolazili pored njene kuće okružene povrtnjakom, voćnjakom i prilično impresivnim nasadima cvijeća, ukratko izložio tih nekoliko biografskih činjenica, ali onako, u stilu žutoga tiska, kao da je istodobno fasciniran i podsmješljiv. I prije dvadesetak godina bilo je važno biti ironičan. Za svaki slučaj. “Ona priča s krumpirima”, rekao je moj znanac, a kako smo već iza sebe imali pročitan Tajni život biljaka, pokušao sam mu skrenuti pozornost na neke znanstveno potvrđene činjenice iz knjige. No moj se sugovornik nije dao, čak je promijenio taktiku, posve napustivši fasciniranost i počeo je ismijavati “čudakinju”. Mislim da je upravo o tome pisao Berđajev: stvar još i može klapati u knjigama, ali odbijamo se s njome susresti u životu, štoviše, odbijamo joj priznati opstojnost. Čudesno i neobično može, ali samo kao meta poruge. Spustili smo se u mjesto, kupili namirnice i vratili se na brdo, ne vraćajući se na temu. Stvar je u tome da sam ja vidio krumpir s kojim razgovara znančeva susjeda. Bio je za trećinu veći od običnih egzemplara. I naravno, iz činjenice da sam vidio krupan krumpir nisam zaključio da sam vidio Boga. Put u Šarengrad ipak nije put u Damask, za sada. 

No ja zagonetnu gospođu nisam mogao izbaciti iz glave. Činilo mi se tako u sjeni variranja tih nekoliko motiva iz njena života posve nedostojnim prepustiti se oblokavanju, čak mi se nije specijalno ni jelo, više sam grickao, onako tek da zavaram glad. Mislio sam, evo nas ovdje u neposrednom susjedstvu događaja kakvima se bavi dobar dio one bolje literature, one koja je pravi tabu ovih vremena, jedini tabu, odbačen s prezirom na smetlište New Agea, a nisam u stanju smisliti nijedan normalan razlog da se dignem od ovog roštilja, spustim niz brdo i pokucam toj osobi na vrata. Njeno ozdravljenje, mislio sam, vjerojatno je u nekakvoj vezi s “energetskim krugom” koji je uspostavila s prirodom.

Međutim, život, je li, piše romane. Koju godinu poslije sve je izgledalo kao koje stoljeće poslije. Naselje je bilo izbušeno od gelera i dobrano razrovano granatama. Moj šarengradski domaćin u međuvremenu je završio nekakav tehnički fakultet, stupio u brak, dobio dijete i razveo se, sve u nekih godinu i pol do dvije godine. Onda se sreo s alkoholom, ali na onaj specifičan način da je puno pio ali se nije opijao, pa nikada nije bio ni pijan ni trijezan. Odlazio je na prva pića čim bi stigao na posao, a radio je u nekakvom institutu, a  povratak s posla potrajao bi po tri, četiri sata. Kao Odisej u Itaku, kući se vraćao ne žureći. Njega, uostalom, nije čekala nikakva Penelopa. Sreli smo se na šetnici naselja u kojemu smo obojica stanovali, a on je upravo hitao pomoći susjedi iz Šarengrada pri preseljenju. Ona se vratila u grad jer je taj dio Hrvatske bio pod okupacijom i jer joj je ondje bilo znatno otežano življenje, primanje mirovine i slično. Ponudio sam se da mu pomognem, pa smo nakon nekoliko minuta već bili u stanu i premještali nekakvu komodu. Gospođin izgled – što možda svjedoči o mom neiskustvu – prilično me iznenadio. Zamišljao sam starinsku staricu s crnom maramom, a preda mnom je bila sportski odjevena dama. Stan je bio krcat cvijećem. I knjigama. Na zidu je imala uokvirenu fotografiju karmelićanskog samostana. Sve gotovo pa banalno ponavljanje adolescentskog očekivanja, zanemarimo li samu osobu. Žive, pronicljive oči čiji je žar povremeno, činilo se, prelazio granicu zdravoga razuma. Uglavnom, da sumiram, ispričala nam je kako je u snu opsjedaju zli duhovi, i kako, srećom, zna što je tada u snu potrebno učiniti da ih se odagna. Armani trenirka, Hegelova Istorija filozofije, cvijeće ispred i oko knjiga, koje kao da je privučeno silom teže krenulo u prekrivanje tepiha, da već jednom zavlada cijelim prostorom. I tihi odmjereni glas koji govori kako se suvremeni ljudi prema smjernosti odnose kao da je srbizam i kao da se radi o jezičnom a ne rasističkom ili tehnicističkom ili nekom još luđem čistunstvu dezorijentiranih vremena. Netko vrlo osjetljiv možda bi nazro u buketima cvijeća minijaturnog đavolka koji je cijelo vrijeme pažljivo slušao razgovor.

Dario Grgić