Autori Na vrh
B
Bicikl

Bicikl nastaje na onoj točki razvoja tehnike do koje čovjek još ima stvari u rukama. Ovamo još pripadaju, recimo, vodenica, proizvodnja papira, tkalački stan i tokarski stroj. Nakon te točke, čovjeku se stvar otima iz ruku i on se u svojim sve bržim i istančanijim proizvodima gubi misleći da se (s)nalazi. Drugim riječima, nakon toga počinje hybris.

Da ipak nije sve izgubljeno, pokazala je nedavna anketa britanskog radija u kojoj se od slušatelja tražilo da izdvoje najvažniji izum u posljednjih dvjesto godina. Bicikl je odnio premoćnu pobjedu, i to pred konkurentima kao što su tranzistor i internet. Jedna je spisateljica sasvim ispravno primijetila da je nakon izuma bicikla napredak čovječanstva bez daljnjega mogao stati.

Bicikl je za sve i svakoga, za mlado i staro, muško i žensko, duhom široko i umom skučeno, za seljaka i građanina, plemstvo i proletere. Naprava koja premošćuje razlike, ali ih i ne briše: ostajući ono što jest, bicikl poprima drugi karakter u svakom od tih slučajeva, na svakom od polova, kao da se svakome daje da se u njemu zrcali i u njega učitava ono svoje, bez otpora. Može biti i posve utilitarna naprava, kada služi prijevozu i prijenosu, a i sredstvo nesputane dokolice. Može biti sportski rekvizit, trkaće vozilo, sredstvo opuštanja i meditacije, okrepe i iznurivanja, jačanja i shvaćanja. A može i prestati biti sredstvom i postati produžetkom tijela.

Tko god ima imalo volje da se pozabavi tom elementarnom tehnikom, može bez osobite spretnosti i znanja popraviti baš sve na biciklu, biti sam svoj majstor. Tu je bitna razlika naspram njegova motoriziranog brata, motocikla, koji prelazi onu točku spomenutu na početku.

Sve te mogućnosti neporecivo govore da je sloboda sebi izabrala bicikl kao medij u kojemu će se proslaviti bez ikakve pompe i parade, vozeći se vedro poput biciklista Vaska Lipovca, tih ugodno popunjenih amatera, bez nadmetanja i isticanja, kao što slobodi i dolikuje, prema nevidljivom i nevažnom cilju.

Bi-cikl: dvokrug, dvokolo ili dvokotač. U njegovoj konačnoj, čini se, kanonskoj i nepromjenjivoj verziji, bicikl geometrijski tvore dva kruga koje spaja trokut: savršeno složeno tijelo. Kad mu se sasvim približimo, vidimo još jedan mali krug u sredini i manji trokut, vodoravno položen, koji taj manji krug spaja s jednim od većih. O tome Svetislav Basara u Fami o biciklistima, gdje iz sjene na scenu stupaju Evanđeoski biciklisti Ružinog Križa, progovara parodijski, ali, kako to već kod Basare biva, iza tanke opne parodije uvijek je dublji uvid, odnosno ono poslovično zrno istine u slobodno i promišljeno plasiranoj lakrdiji. Na tako savršeno tijelo nasađuje se ili nadograđuje čovjekovo tijelo, kao križ ili zvijezda, već prema tome kakav biciklist jest. Bicikl ne pravi razliku i ne odupire se.

Teško je domisliti se boljem i ljepšem sredstvu putovanja od bicikla: blago premašuje brzinu hoda, koja je ipak nedostatna želimo li u danom vremenu mijenjati prostor u toj mjeri da nam se u prolaženju održava budna pažnja. A istodobno se ne gubi mogućnost dodira, čak stapanja s okolišem koje se zbiva usporedno sa stapanjem tijela s produžetkom na koje je naslonjeno, mogućnost da u svakom trenutku stopalo bude na tlu a da pogled nema prepreka i da obuhvati svaki mak i svako lice pokraj puta.

O biciklu, kao i o svakoj tako univerzalnoj stvari, napisano je i izrečeno mnogo divota i mnogo budalaština. Među potonje se, na primjer, ubraja tvrdnja Alberta Einsteina da je „vožnja bicikla poput života: mora se stalno ići naprijed, inače se gubi ravnoteža“. No od Einsteina, kad se ovaj udalji od fizike, ionako se ne može bolje ni očekivati. On, naime, sudjeluje u prestupanju spomenute granice, bez svijesti o tome. Od primjerenijih iskaza, izdvojimo jedan suvremeniji haiku:

 

vožnja biciklom:

prelaziti svjetove

naporom ptice.

 

Bicikl nastaje na onoj točki razvoja tehnike do koje čovjek još ima stvari u rukama. Istodobno, povlačeći pohlepne ruke i pritišćući pedale, čovjek s njime dobiva točno onoliku slutnju krilâ koliku mu bogovi smiju dopustiti i koja ga sigurno neće stropoštati u propast. Bez obzira na moguće modrice i lomove.

Dinko Telećan