Autori Na vrh
A
Autoportret

Gledam sliku na kojoj istovremeno prepoznajem i lik i poteze jednog te istog slikara. Sasvim očekivano, pod slikom, uz godinu i tehniku izvedbe, dužinu i širinu platna, ne čitam Portret sebe, nego Autoportret. I ja se nanovo lecnem. Autoportret! Kakva varljiva složenica, primjer kako jezik lako može nasanjkati neopreznog lakovjernika koji jezik uzima zdravo za gotovo. Autoportret nas svojim imenom želi navesti da ga u svijesti protumačimo onako kako tumačimo automobil. Ali to je zamka! Auto-mobil doista jest samo-kret, barem utoliko što je vozilo koje za pogon ne koristi ništa izvan sebe. Autoportret računa na naš automatizam jezične upotrebe pa se, podmetnunom analogijom, pokušava prokrijumčariti kao slika koju ne slika ništa izvan nje same. Istina je međutim puno banalnija: ruka koja slika autoportret ista je ruka koja slika i kraljeve, prosjake, jabuke, kao i rajeve i pakle u kojima te jabuke rastu. Nema tu nikakve razlike između umjetnika, nekog mladog čovjeka ili psa, umjetnika kao mladog čovjeka i umjetnika kao mladog psa.

Spotičemo se ovdje i o drugu zamku: autoportret se svojim imenom nastoji nametnuti i kao posebna slikarska vrsta. Zbilja se nijedan portret slikara koji ga slika ne zove Portret sebe, baš kao što se nijedan portret kralja ne zove Kraljoportret (ili, želimo li ostati vjerni jeziku prvog dijela naslovne složenice, Bazileoportret). Slikar koji portretira sebe odabire samo jednu od mogućih tema portretnog slikarstva, upravo onako kako to čini i portretist kakvoga kralja. Štoviše, želimo li i dalje kročiti stazom istinoljubivosti, moramo primijetiti da drugi od te dvojice ima kralja kojeg slika u krvi i mesu pred vlastitim očima, dočim nijedan autoportretist ne slika sebe po sjećanju, nego promatrajući vlastiti lik u zrcalu ili barem na fotografiji. Autoportret je dakle prisvojio sebi zasebno ime iako je najposredovaniji oblik portreta, najneupućeniji na vlastitu temu. On je auto-, premda je portret portreta koji je izvela naprava beznadno izvan njega. Autoportret nije alternativa portretu, nego njegova inačica. Vjerodostojni bi jezik morao stoga govoriti o portretu, koji se onda - ako se njegovi korisnici već opredjeljuju za takvo mjerilo - dijeli na autoportret i takav koji bi bilo moguće nazvati heteroportretom.

Podjela na portret i autoportret nema, prema tome, nikakvo načelno utemeljenje. Možemo je braniti jedino iz praktičnih razloga želimo li zadržati izraz koji će ukratko dati do znanja da je tema portreta portretist sam. Podjela može pak dobiti na težini isključivo ako steknemo dojam da, zbog posredovanosti teme i, još i više, zbog slikarove slabosti na vlastiti lik, autoportret uključuje i neko sasvim naročito izobličavanje teme te umjetnički postupak zbog čega ga trebamo smatrati zasebnim žanrom.

Isto će onda, naravno, vrijediti i za autobiografiju. Zna se da nema te biografije koja bi bila tako nevjerodostojna kao što je autobiografija. Zaključi li se da to podrazumijeva sasvim osobite spisateljske tehnike i učinke zbog kojih se svaka biografija nadaje kao bitno drukčija od svih drugih biografija zajedno, dobiveno je mjerilo prema kojem je moguće postaviti zahtjev za žanrovsko odjeljivanje biografije sebe i opravdanost izraza autobiografija. Samo što bi i tu bilo onda ispravno govoriti i o heterobiografiji.

Ipak, i takvo bi razmišljanje bilo tek naknadno opravdanje. Sila koja je uistinu dovela do toga da portret odnosno biografija sebe stekne zasebno ime jednostavno je - taština. Još točnije, dubok, egzistencijalni egocentrizam, onaj koji jedinstvo neprestano kala na mene i svijet. Čak ni onaj neoprezni lakovjernik ne drži da svijet uključuje i njega! Uvijek postojim ja, a uglavnom postoji i svijet, ali on je uvijek sve osim mene. Lakovjerniče neoprezni, ta i to se vidi u jeziku! Jedna od mogućih podjela glagola jest naime ona na prijelazne, neprijelazne i povratne, pri čemu se prijelazni zovu tako zato što njihova radnja prelazi na neki objekt, za razliku od neprijelaznih, koji ne uzimaju nikakav objekt, a radnja povratnih tiče se samog subjekta glagola, nekog mene. Ali što sam ja nego i opet tek varijacija na temu objekt?! Za sâmo gramatičko biće - a ne gramatičku praksu, koja takvo razlikovanje sankcionira - potpuno je svejedno prelazi li radnja na kralja, prosjaka, jabuku, raj, pakao, umjetnika, mladog čovjeka, mladog psa ili mene, koji o svima njima izvještavam. Zar, barem za jezik, nisam i ja objekt koji radnju prima podjednako kao i bilo što drugo u svijetu? Ne. Jer ja nikad nisam u svijetu. Ja sam i za jezik uvijek i samo subjekt.

Što ako je prema stupnju izvođenja praktičnih posljedica iz takvog glagolskog razlikovanja doista u pojedinom jeziku moguće mjeriti taštinu njegovih korisnika? Što ako se oni koji tradicionalno zavodništvo i ljubavništvo Talijana i Francuza proglašavaju pukim izrazom taštine smiju pozvati i na jezičnu činjenicu da njihovi jezici koriste pomoćni glagol imati uz prijelazne glagole, ali glagol biti uz povratne, baš kao da su neprijelazni? Jesu li oni već i stoga taštiji od Nijemaca, čiji pomoćni glagol za povratne jasno pokazuje da ih shvaćaju tek kao inačicu prijelaznih? I možemo li onda ići i dalje pa jezikom ovjerovljenu taštinu pronalaziti i uspoređivati i na međucivilizacijskoj razini? On, ona, ono, oni i one u našoj su civilizaciji treće lice, ali u indijskoj prvo. Trebamo li to iščitavati kao sasvim jasnu poruku samozatajnosti, upozorenje na potrebu za stalnim obuzdavanjem taštine i stjerivanjam njenog jastva prema zadnjem, trećem licu? I treba li onda tako čitati i nepostojanje ikakvih tradicionalnih indijskih autobiografija ili autoportreta?

Gledamo svoj autoportret, autoportret koji gleda nas, nas koji smo sebe gledali da bismo gledali autoportret. Prije zadnjeg čina, još smo na brzinu poderali sve fotografije i polomili sva zrcala. I samo nas Bog vidi, samo On gleda Svoj autoportret u potrazi za portretima.

Igor Grbić