Lav i medvjed

U jednom kutu sobe, složene su na tankim bijelim policama knjige, zauzimaju nekih pet do šest metara zida. Neke su odavno požutjelih omota, pohabanih korica od korištenja. Nisu to ukrasni svesci za dnevnu sobu, niti pomno odabrana literatura za hvalisavo impresioniranje gostiju. Netko je vjerojatno dio korištene literature iz glavne radne sobe u Bonnu, premjestio u kut radne prostorije doma. Nešto između dnevnog boravka i sobe za sastanke, tu obitelj Kohl prima u posljednje vrijeme privatno goste.

Slijedi zatim niz polica boje mahagonija, ili pak tamnije tikovine, na njima odabrane skulpture iz gotovo svih kutaka svijeta, a dominira u sredini glava načinjena u pečenoj hrapavoj glini, u obliku kruške ili sijalice, postavljena je na stalku uz pomoć žica boje platine. Tako su nekad umjetnici doživljavali staroga kancelara, a on se nikad na kipare i slikare, i na kabaretiste zbog “kruške” ili “sijalice” nije naljutio. Bio je jednostavno i ostao je prevelik za srdžbu...

Teške fotelje od tvrdo postavljene kože i visokih naslona, pa nekoliko bijelih udobnijih, vanjsko svjetlo iz vrta prodire na sjajan taman parket vile u Ludwigshafenu na Rajni. Svjetiljka diskretno tuče blagim toplim svjetlom u strop negdje ispred polica s knjigama. Gospođa Kohl-Richter stavila je na tanjur dvije zelene boce s mineralnom vodom iz Pfalza, čaše i metalni otvarač. Glas joj je zvonak, jasan, dok izdaje upute televizijskom timu kamo stati i odakle započeti. Još mi je uvijek nevjerojatno, da je naš skromni tim Hrvatske televizije imao tu sreću i čast biti jedna od veoma veoma rijetkih ekipa koje su ikad puštene radi snimanja u vilu staroga kancelara.

Za političkog novinara to je atmosfera posebnog, gotovo svečanog katedralnog mira i iznenađenja svime, atmosfera velike jednostavnosti i ljubaznosti ljudi koji ti spletom okolnosti ukazuju iznimnu životnu i profesionalnu čast. Čovjek “Kalendara” Obrad Kosovac rekao bi kako voli takve povijesne trenutke koji se čovjeku upečatljivo urežu u sjećanje, koje ostaje nedodirljivo zaboravu i za cijeli život. U mojem životu skromnoga novinara koji desetljećima s posebnim poznavanjem jezika i kulture, s iznimnim žarom i zanimanjem prati društvo, politiku i ekonomiju Njemačke, zaista mi je osobno velik i drag ovaj trenutak i događaj.

I kao Hrvatu drago mi je, nikad nije kasno velikim ljudima reći hvala, dati im simboličan mali znak zahvalnosti jednog naroda, u ovom slučaju hrvatskog naroda i građana Hrvatske.

Kad sam ujesen 1994. iz televizije nakratko prešao raditi u turbulentni stožer onog slavnog vremena, u Ured predsjednika, sjećam se pisma s poznatim potpisom crnom debelom tintom, pisma tadašnjeg kancelara Kohla. Pokazao mi ga je predsjednik Tuđman u doba kad je hrvatski medijski prostor bio preplavljen pohvalama planu Z-4, (Srbi u Hrvatskoj dobili bi unutar Hrvatske svoju državu, novac, grb, himnu, autonomni teritorij s pravima i središtem u Kninu i tko zna što još), prepuni su bili domaći mediji (kažu danas mnogi: “autokratski nadzirani”!?) osuda tadašnje nacionalne politike hrvatskog vrhovništva, koja je uzrokom, kako se eto pisalo, “međunarodnoj izolaciji Hrvatske”. Odmah sam prepoznao debeli jednostavni potpis doktora Kohla, a samo pismo bilo je jedan od dokaza protiv tada uvriježenih osuda o “međunarodnoj izolaciji” mlade hrvatske države. 

Ogromna ljudina u besprijekorno ravnom tamnom odijelu, sa žutom kravatom, posjedjele glave, sjedi u invalidskim kolicima leđima okrenut prozoru u dvorište prepuno zelenila, borova, ptica i vjeverica, klima glavom i smije se. Prvi mi je dojam, kažem ga Danielu Biskupu fotografu Bilda i već 15 godina privatnom fotografu doktora Helmuta Kohla: “Nema više velikih političara u svijetu, za koje možeš reći da su odjednom i Lav i Medvjed!”

Prije tri godine dvije teške operacije koljena, prije dvije godine pad u kući s potresom mozga i teškom operacijom glave iste noći. I odmah iznenađenje, smije se stari kancelar, za prilike veoma jasno govori. Malo uoči obilježavanja obljetnice rušenja Berlinskog zida ujesen 2009. u nastupu s Gorbačovom i Bushem starijim, jedva sam ga i razumio kako je tada bio jedva i teško govorio. Sada je to nešto sasvim drugo, veseli me dobiti izvrsne izjave o Hrvatskoj...

Jedan od razloga za ulaznicu ovamo bio je vjerojatno uz praćenje svečane prigode dodjele Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom i svojedobni studij na Sveučilištu Gutenberg u Mainzu. Kod tadašnjih profesora, Kohlovih prijatelja, kao stipendist pokrajinske vlade Rheinland-Pfalza kojoj je nekad predsjedao i dr. Helmut Kohl, skupljao sam prva bitna znanja o Europskoj zajednici, kasnije Uniji.

Gledajući čovjeka koji je 16 godina vladao Njemačkom, 26 godina bio član Bundestaga, 25 godina predsjedao CDU-om, pred oči mi dođe sličica predbožićnog kancelarovog ureda u Bonnu, 19. prosinca 1991. Zadnja sjednica vlade prije blagdana, glasnogovornik vlade Vogel izišao je oko 19 sati prema našem ranijem dogovoru iz dvorane s ovalnim stolom. Prije ostalih je donio vijest, zapalio je cigarilos i kimnuo glavom. Javio sam stojeći pokraj okićenog kancelarovog božićnog drvca da je njemačka vlada pod predsjedanjem doktora Kohla te večeri priznala neovisnu državu Republiku Hrvatsku. U Zagrebu je nakon te vijesti na brzinu izmijenjen početak Dnevnika, a u pola osam narod u Hrvatskoj pucnjavom je pozdravio dugo iščekivanu vijest iz hladnog kišovitog Bonna.

Lav i Medvjed, takvi ljudi su zaista rijetki i u politici i u životu uopće. Ima ovih dana 80 godina i 2 mjeseca, a ostavio je trag u povijesti koji i za Hrvate mora biti neizbrisiv. Jedini živući počasni građanin Europe, bivši njemački kancelar doktor Helmut Kohl, imao je u svojoj karijeri i dobrih i loših trenutaka, punio je vijesti svijeta iznimnim, ali rijetko i teškim ružnim recima teksta. U poratnoj povijesti rijetko se tko može pohvaliti zaslugom da je na zapadu stabilizirao Europu, na miran način ujedinio Njemačku i otvorio put ujedinjenju Europe. On kaže dok govori koji put “Europska zajednica”, ali najdraži mu je drukčiji izraz. Kako nam sam reče, “Drago mi je da je vaša zemlja našla svoj put u Zajednicu naroda!” Zajednica naroda, tako je zove, takvu je Europu cijelo vrijeme mislio. Zajednicu naroda, a mislim, ne topionicu naroda! Kohl je znatno proširio područje mira i stabilnosti, zaslužio je sve moguće počasti, od kojih su mnoge izostale, neke pak došle prekasno, ali, nikad, pa bilo to na neki hrvatski način i zakašnjelo, pa bilo to drugim, a ne prvim po slijednosnom redu odličjem, zaista nikad nije kasno zahvaliti ovakvim ljudima.

Kad je Hrvatskoj trebalo, bio je i Lav i Medvjed. Svaka mu čast!  




Jozo Ćurić, komentator u Hrvatskoj televiziji
7. lipnja 2010.