Kome treba euro

Nastavljaju se glasine o skorom kolapsu Eurozone, unatoč najboljim naporima Europljana da na okupu zadrže monetarnu uniju. Neki govore u financijskom svijetu kako njemačka frustracija može izazvati Berlin da napusti Eurozonu, dok na posljednjim okupljanjima vođa Unije francuski predsjednik očito prijeti napustiti blok ako Berlin ne bi pomogao Grčkoj...”

Tako otprilike pišu ovih dana mnogi američki autori. Daleko je to od realnosti u Europi, u kojoj je euro u prosjeku vrijedio veoma dugo oko 1,20 do 1,23 dolara i pad vrijednosti eura, (u odnosu na cijenu zlata i do 40%), ipak ne znači ujedno i veliku nepovratnu katastrofu i propast.

Dok Grčka spašena od današnjeg bankrota počinje trošiti prvih 20 milijardi eura koje je dobila, kancelarka Merkel u Bundestagu u Berlinu brani stvaranje fonda od 750 milijardi eura za spašavanje ugroženih ekonomija, brani iz sve snage euro kao znak opstanka Europske unije i europskog ujedinjenja. 

Kome zapravo treba euro? Ideja o privrednoj i monetarnoj uniji sazrijeva u doba rušenja Berlinskog zida, a euro je trebao proširiti gospodarski prostor, (danas 4,3 milijuna km2, oko 500 milijuna ljudi),  koji bi nastao nakon nama poznatog prostora nekadašnje njemačke marke. Euro je osnažio i proširio okvir novog zajedničkog gospodarskog prostora, kako bi u tom okviru ujedinjene zemlje Europe mogle konkurirati velikima: Kini, Indiji, SAD-u i Japanu. Europa bi time odgovorila na globalizaciju gotovo milijardu i pol, ili 2 milijarde ljudi na planetu. 

18. travnja 1951. godine je šest članica (Njemačka, Francuska, Benelux i Italija) osnovalo gospodarsku zajednicu ugovorom na 50 godina, zatim je stvaran čvrst okvir za monetarnu uniju od 1991. do 1993. i istodobno manje čvrst za političku uniju, pa tako do danas, ta gospodarska i novčana unija ima velikih problema. Ima konture koje jasno izražavaju suprotnosti između bogatih i manje bogatih zemalja članica, ali ta unija je i jednima i drugima izlaz, “budućnost koja nema alternative”,  kako je u Aachenu nedavno rekla njemačka kancelarka Angela Merkel. 

Jedino još nije produbljena i razrađena, nije bitno ostvarena politička europska unija. Sada se pokazuje, ako ne bude političke unije u Europi, valuta isto kao da i ne postoji, može se raspasti u svakom trenutku ta novčana i gospodarska unija bez političke. To se posebno vidi na primjeru Grčke, ali i Portugala i Španjolske. Deset godina se plaća eurom, dvadeset godina se stvara okvir za euro, da bi svjetska financijska kriza tako lako pokazala njegove prednosti (spas koji zajednica dogovara za Grčku na primjer) i slabosti (u južnim državama članicama Eurozone). Zaprijetila je nekima fizički platežna nesposobnost, bankrot, a u životu se pokazuje nedostatnost samo uvođenja eura bez popratnih institucija i mehanizama. 

To je sada podiglo Uniju na noge. Komisija predlaže, ministri Eurogrupe, pa ECOFIN-a (ekonomije i financija) dogovaraju, Europski parlament nadopunjava, priprema, u srpnju možda postigne dostatan broj glasova zastupnika novi model. Europa dogovara mehanizme nadzora i reguliranja onoga što je do sada bilo neregulirano. Želi ne samo obuhvatiti nekakvim pravilima oko 2000 milijardi nereguliranog kapitala u hedge fondovima, nego i zaviriti uoči njihova donošenja u nacionalne proračune svih zemalja članica. Zaviriti na vrijeme.

U video prilogu pogledajte djelić atmosfere koji odražava stanje unutar Eurozone i Unije ovih dana. Kome treba euro, unatoč katastrofičnim tekstovima iz Amerike, čini se nije pravo pitanje. Prije bi se moglo reći, kako će ubuduće živjeti Eurozona. S eurom, ali i s financijskim pravilima kojima će Unija pokušati nadomjestiti ono čega nema u procesu ujedinjavanja Europe – a nema politički ujedinjene zajednice koja još funkcionira samo kao gospodarski i dijelom monetarni prostor. 

Jozo Ćurić
komentator u HTV-u

19. svibnja 2010.