Što je Hrvatima Poljska?

Neodlazak bilo kojeg visokog, ili pak najviših hrvatskih dužnosnika na pogreb poljskog predsjednika u Krakov, nikako ne služi na čast starom hrvatskom narodu. Politička i ljudska kratkovidnost i lijenost da se otputuje automobilom, vlakom, helikopterom, ne mijenja s druge strane ništa na višegodišnjoj hrvatskoj zatvorenosti u sebe. Ne mijenja ništa u beskonačnom bavljenju hrvatske politike samom sobom. Ne mijenja njezinu samodostatnost, samodopadnost, neznanje. Pošteni Poljaci nikom nam ništa neće zamjeriti. Ali, propustili smo kao nacija opet priliku da od Poljaka naučimo biti ono u što se zaklinjemo: Europljani, građani svijeta, susjedi, ljudi.

Stoji bivši poljski predsjednik Lech Walesa nasred ceste uz Spree, usred kišovitog i prohladnog Berlina. Kad je došao red na vođu “Solidarnosti”, uze mikrofon i reče oštro bez dlake na jeziku, kao da se obični veliki čovjek s kiše obraća vodećim političarima Europe, koji su mu pomalo dosadili i stisnuli se na natkrivenoj pozornici. “Berlinski zid nije sam pao”, reče Walesa, “mi smo ga srušili!”. Pa nastavi kako ne bi bilo pada “Željezne zavjese” bez poljskog “Papeža”, bez odvažnog naroda na cesti… 

Čovjek poput Walese ima pravo reći tko je zaslužan za oslobođenje Europe od komunizma, a tko nije, tko je to elita poljskog naroda, a tko nije. Nisu voljeli čuti vođe na berlinskoj tribini što im je i kako im je preotvoreno rekao. Ali, takvi su, eto, veliki Poljaci, zaslužuju svakako respekt!

Tko poznaje teški čas u kojem je povijest Europe na trenutak zastala u katedrali i ispod Srebrnih zvona u Krakovu, zna da nije dostatno poslati samo cijenjenog veleposlanika, nije dostatno objaviti film uvečer, bez prijenosa tog trenutka kad Europa (uključivo ruskog vođu) zastaje i daje počasti eliti jedne velike prijateljske nacije. Automobili su vozili, helikopteri su letjeli, vlakovi danima nisu stajali, bilo je vremena za otići i poslati prepoznatljivu hrvatsku osobu, a ne samo karijerne diplomate. Gledam, pak, zemlja od 80 milijuna stanovnika na svojem Prvom televizijskom programu dugo i s mjerom, uživo prenosi događaj bez presedana u novijoj povijesti. Dok Hrvatska gleda na svojem prvom kitove, ili što drugo? 

Jedan službenik poljskog predsjedničkog ureda objavio je prije tri dana kako bi pogreb mogao biti odgođen, zbog obustavljenih letova prema Varšavi. Obitelj velikog Poljaka Lecha Kaczynskog ipak je odlučila ne odgađati ništa. Nije veličina čovjeka ni naroda pokazati servilnost pred visokim gostima, pa bili oni i dobri prijatelji. Nedjelja kad se Poljska pred cijelim svijetom pokazala kao velika nacija, kad se na poučan način spominjala svoje prošlosti iz Katynske šume, dok se zbližavala s bivšim protivnicima i sama sa sobom, ponos velikoga poljskog naroda nije mogao ustupiti mjesto bilo kakvu čekanju na visoke goste.

Veličina neke nacije pokazuje se upravo u takvim iznimnim prilikama, u mirnodopsko vrijeme, onda kad je o velikoj nacionalnoj žalosti riječ, onda kad treba otići stisnuti ruku i staviti cvijet na grob svima koji nas uče kako voljeti Domovinu, posebno prijateljima.

Mnoštvo mladih Poljaka koji su mislili drukčije od njega, koji se s konzervativnom politikom Lecha Kazcynskog nikad nisu slagali, došli su zapaliti mu u spomen svijeću, odati počast, donijeti pokoji cvijet. Zašto? Mnogi će kad ih upita novinar reći: “Nisam se s njim slagao, ali odajem mu počast jer je bio dobar čovjek, veliki Poljak!” A što je nama Hrvatima Poljska? Blago rečeno, vjerojatno još dugo nedostižan uzor, kako ispred svega treba cijeniti i voljeti svoje heroje i svoju Domovinu. Pomirenu, ne posvađanu.

Jozo Ćurić, komentator HRT-a
19. 4. 2010.