1. siječnja 1695. - Porez na prozore

Današnje promišljanje arhitekture življenja i stanovanja podrazumijeva velike svijetle staklene plohe. Potpuno nezamislivo veći dio europske povijesti.

Tisućljećima ljudska je djelatnost ovisila o izmjeni toplih i hladnih godišnjih doba, i o svjetlosti. Na nekim domovima prozorskih okana nije ni bilo, na drugima bila su veoma mala, a zatvarala bi se drvenim škurama. Razlog je vrlo jednostavan: kad je hladno, odričeš se ili topline ili svjetlosti. Najsiromašnije kuće,  s vrlo malim prozorskim oknima ili bez njih, kako bi sačuvale toplinu, održale su se u Europi do kraja prve polovine dvadesetog stoljeća.

Nerijetko bi u kući živjela i stoka, koja je također grijala svojim dahom. Večeri su se znale provoditi i po stajama, najtoplijim mjestima. U dvorcima, palačama, gradskim kućama prozorska okna su postojala, ali prije nego li su doznali za staklo, osim drvenih škura, a da bi ipak imali i svjetla, stavljali su uljani papir ili platno koje su močili u terpentin da bi postalo prozirno. No oni nisu štitili od hladnoće, nije bilo ni jake svjetlosti, niti zaštite od propuha.

Crkve gotike imale su prve velike prozore sa staklenim površinama. Bila su to nesumnjivo najsvjetlija mjesta za koja su ljudi tada znali. S vremenom i bogati plemići i građani mogli su si priuštiti prozorska stakla. Nisu bila bojena, s prikazima biblijskih tema, bili su to mali okruglasti mliječno bijeli komadi povezani olovom. Staklo je bilo veoma skupo, ali i traženo. Države poput Francuske i Engleske odlučile su zato od 1. siječnja 1695. na tu luksuznu robu zaračunavati porez. Englezi su za svoj porez imali još jedan razlog, prozirno staklo – koje je otkrio njihov građanin Ravenscroft - bilo je iznimno traženo.

To prozirno staklo na prozorima je u punom sjaju zasjalo tek s osamnaestim stoljećem. Filozofija prosvjetiteljstva nalagala je prozračnost i svjetlost. Kroz velike staklene površine na prozorskim oknima dobila se svjetlost i u kući i na ulici.