1. prosinca 1959. - Sporazum o Antarktici

Posljednji otkriveni kontinent Antarktika nije samo najhladnije mjesto na svijetu nego se i na njemu, zbog negostoljubive prirode, ne može živjeti bez dopremanja namirnica. Zbog toga na Antarktici ne postoje stalna naselja, već samo stanice za znanstvena istraživanja.

Ipak od samog otkrića i za taj vječnim snijegom i ledom okovan komad Zemlje otimale su se mnoge države. Među njima su bili prvi "susjedi" Australija, Novi Zeland, Čile i Argentina, ali i neke europske države poput pionira u istraživanju krajnjeg juga Velike Britanije i Norveške.

Međunarodna zajednica dugo nije znala kako riješiti njihove sporove. Naposljetku je 1. prosinca 1959. potpisan sporazum kojim je utvrđeno kako će se koristiti šesti kontinent. Povučene su granice interesnih zona. Dogovoreno je također da se u znanstveno-istraživačke svrhe Antarktikom mogu koristiti svi ljudi dobre volje. Prvotni sporazum potpisalo je dvanaest država, a do danas se broj članica potpisnica popeo na četrdeset i sedam. Zanimljivo je da su ga već tada, 1959. godine, potpisali predstavnici Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, učinivši ga tako u hladnom ratu “smjerokazom” za sklapanje budućih sporazuma o kontroli naoružanja.

Na Antarktici je zabranjena upotreba oružja u vojne svrhe. Zabranjena su testiranja oružja i nuklearni pokusi. Također je zabranjeno odlaganje bilo kakvih opasnih otpada, posebice radioaktivnih. Zahvaljujući sporazumu o Antarktici, taj kontinent nema vladu koja njime upravlja. Jedini stalni stanovnici su pingvini. Ljudi koji tamo borave, pretpostavlja se da ih ima otprilike tisuću, podliježu zakonima države iz koje potječu.