12. svibnja 1863. - Richard Wagner doselio u Beč

Životna praksa njemačkog skladatelja Richarda Wagnera bila je raskošno živjeti. Kada bi priljev novca presušio, nabrzinu bi pokupio stvari i pobjegao od vjerovnika.

Tako je prokrstario velik dio Europe. Wagner je imao jasnu viziju svoje glazbe, a i sam je želio raskošno živjeti poput svojih junaka. Opere je zvao glazbenim dramama koje sintetiziraju sve umjetnosti: pjesništvo, dramu, arhitekturu, glazbu. To je i bio problem jer onodobno društvo, naučeno na talijanski belcanto, nije imalo sluha za njegove velike scene i višesatne teške izvedbe. I ne samo publika, vrlo je teško bilo naći pjevače koji su ta djela uopće mogli izvesti.

Tako je bilo i s „Tristanom i Izoldom“. Wagner je naumio da to djelo praizvede u Beču. Zanosio se austrijskom prijestolnicom, jer je nekoliko godina prije u njoj s velikim uspjehom izveden „Tannhauser“, a zatim i „Lohengrin“. To je publika s ukusom, za razliku od napuhanaca bez pokrića, Parižana!

Kad je 12. svibnja 1863. treći put došao u Beč, izvodio se „Lohengrin“. Publika je bila oduševljena, pljeskali su nakon svakog čina i zvali ga na pozornicu. Razdragan i oduševljen odlučio se doseliti u taj grad. Više nije živio sa svojom prvom ženom koja mu je stalno prigovarala da je rasipnik, pa je unajmio vilu blizu Schonbrunna. Osobno je razradio plan razmještaja skupog pokućstva, odabirao i usklađivao boje tkanina, tapeta i naslonjača. Unajmio je i mnogobrojnu poslugu. Bečani su radoznalo, pa i zavidno, promatrali što to kompozitor radi i koliko može potrošiti. Nije dugo mogao uživati, vjerovnici su ga ubrzo počeli stezati.

Ovaj put nije morao bježati jer je spas slavnom kompozitoru došao iz Munchena. Mladi kralj Ludwig II. bio je opčinjen njegovim djelima, pozvao ga je k sebi i platio mu dugove. Omogućio mu je život kao iz bajke i starog svijeta koji su obojica voljeli. No, ni to nije potrajalo jer je i kralj zaključio da nije dovoljno bogat za ukus Richarda Wagnera.