Maestro Enrico Dindo i Simfonijski orkestar HRT-a nastavljaju suradnju

Violončelist svjetskoga glasa oduševljen je suradnjom sa Simfonijskim orkestrom HRT-a s kojim najavljuje nastavak uspješne suradnje

Zagreb, 13. ožujka 2017. – Maestro Enrico Dindo šef je dirigent i violončelist svjetskoga glasa. Kao vrhunski glazbenik za svoj je rad mogao odabrati bilo koju državu, ali odabrao je upravo Hrvatsku. Učinio je to jer je, kako kaže, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije odlučio dovesti do naslova najboljega orkestra na ovim prostorima. On je njihov omiljeni šef dirigent, koji je na čelu simfoničara već drugu sezonu zaredom, a raduje se i trećoj. Prije toga, početkom travnja u Zagrebu priprema još jedan u nizu sjajnih koncerata iz Majstorskoga ciklusa Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije na kojemu će prvi put nakon pedeset godina biti izvedena Papandopulova 2. simfonija, a tom će prigodom surađivati i s glasovitom mezzosopranisticom Renatom Pokupić. Enrico Dindo rođen je 1965. i potječe iz obitelji glazbenika. Violončelo je počeo učiti sa šest godina. Diplomirao je na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Torinu te se usavršavao kod Egidija Rovede i Antonija Janigra. Od 1987. do 1998. bio je glavni violončelist orkestra Teatro alla Scala iz Milana. Predaje violončelo na Pavia Cello Academy i  na Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu. Živi u Švicarskoj, kad ne svira, uživa s obitelji, strastveni je ljubitelj nogometa i navijač Juventusa.

S maestrom Enricom Dindom razgovarali smo nakon njegovih sjajnih koncerata koje je održao sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije u veljači u Zagrebu.

Maestro Dindo, nakon otvaranja sezone u listopadu u veljači ste ponovno bili sa svojim orkestrom. Kakav je to osjećaj?

– Osjećam se vrlo dobro, vrlo ugodno – kao i obično. Ovo nije prvi put da sam s orkestrom. Poznajemo se. Atmosfera je uvijek vrlo dobra.

Imali ste čak dva koncerta u veljači u Zagrebu – s Ilyom Gringoltsom te s  Pietrom de Mariom.

– Chopinov Koncert za klavir vrlo je poznat, svi vole Chopina. Volim kako Pietro svira jer je inteligentan glazbenik – ne samo osjećajan, nego ima pravu ravnotežu inteligencije i osjećajnosti, a to je, smatram, za glazbenika najvažnije.
To je važno i meni kao glazbeniku. I kad sviram i kad dirigiram, tražim ravnotežu raspoloženja i strasti, stabilnosti i ritma, strukture i inteligencije, sve mora biti jasno, a istodobno i romantično, strastveno, intenzivno. To je najvažnije. A Pietro – on svira upravo tako i zato ga volim, znamo se niz godina, imamo mnogo glazbenoga iskustva, ne samo glazbenoga, nego i ljudskoga. Provodili smo vrijeme s obiteljima na odmoru, tako da postoji posebno prijateljstvo s Pietrom i posebna glazbena veza. Surađivali smo i kao solisti i kao solist i dirigent. I teško je reći koji mi je oblik suradnje draži.
 
Nekoliko ste puta tijekom razgovora spomenuli izazove. Volite li ih?

– Naravno! Svaki je dan izazov! 

Vratimo se orkestru. Važno je reći da ste im omiljeni dirigent. Kad su birali svojega novog šefa dirigenta, dali su Vam čak 95 posto glasova. Je li Vas to razveselilo? Možete li objasniti tako velik broj glasova?


– Tako mi je neugodno! Zapravo, ne znam zašto sam dobio toliko glasova! Morali biste pitati njih!  Možda je stvar u tome što i kad dirigiram i kad sviram, i u kvartetu i u kvintetu, volim s glazbenicima s kojima radim razmijeniti mišljenje. Jednostavno, moramo naći način da svi u orkestru budemo zadovoljni. Naravno, neću o svakoj noti razgovarati s osamdeset ljudi u orkestru, ali uzet ću u obzir njihovo mišljenje, razgovarat ćemo o tome kako bismo nešto mogli izvesti. Iako uglavnom točno znam što želim, ne mogu baš uvijek biti u pravu, to je nemoguće, tako da volim čuti i njihovo mišljenje. Naravno, na kraju zadnja riječ mora biti moja.

U jednome ste intervjuu rekli da želite da Simfonijski orkestar HRT-a bude savršen. Zašto?

– Naravno da je to moj cilj! Kad sviram violončelo, želim biti najbolji svirač violončela na svijetu, kad dirigiram, želim biti najbolji dirigent na svijetu, a kad imam orkestar, želim da to bude najbolji orkestar na svijetu. Naravno, to je utopija, ali to je svejedno moj cilj! Kad postavimo cilj, idemo prema njemu. Ne znamo hoćemo li uopće doći do njega ni kada, ali krećemo se prema njemu, to je važno.  

Kako to da ste prije tri godine odabrali raditi u Hrvatskoj i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a?

– Ja sam violončelist,  ali moja dirigentska karijera tek počinje. Dirigiram tek desetak godina. Za mene je sjajna prilika imati veliki orkestar, svirati, učiti.

I zato zahvaljujem HRT-u na prilici koju  mi je dao.

Solist ili dirigent? Što Vas više veseli?


– Teško je reći. Naime, obožavam  glazbu i sretan sam jer sam imao prilike svirati u svakoj glazbenoj formi. Bio sam jedanaest godina glavni violončelist u La Scali i svirao komornu glazbu. Tada sam postao solist, pa sam vodio male orkestre, potom  velike… teško mi je reći što od toga volim više. Kad je riječ o sviranju, nevjerojatan je osjećaj zadovoljstva kad proizvedete zvuk koji ste željeli proizvesti i pomislite: „To je taj zvuk! To je taj vibrato!" A upravo vi ste ga proizveli! To je fantastično! Naravno, ne možete to napraviti kad dirigirate. Jer svirači proizvode zvuk! Morate im objasniti kakav zvuk želite. Čist, mračan, dubok, s više strasti. Što to uopće znači? Kako svirati da bi dao više strasti? To su stvari koje moram objasniti orkestru. Riječima, glasom ili  gestama. I to donosi zadovoljstvo. Tako da – ne mogu se odlučiti što me više veseli.

Što dobroga dirigenta čini dobrim dirigentom?


– Kad sam svirao, imao sam prilike vidjeti mnoge dobre dirigente. Nema jedne stvari koja dirigenta čini dobrim. Nema jamstva da ćeš, učiniš li što na određeni način, biti odličan dirigent. To ne postoji. Recimo, Lorin Maazel bio je fantastičan dirigent jer je tehnički bio potpuno jasan, nije uopće morao baratati riječima, bilo je jako lako pratiti samo njegovo kretanje. Potpuna mu je suprotnost Carlo Maria Giulini s tek neznatnim kretnjama, a posve iznenađujućim tijekom glazbe i oko njega i oko orkestra. Čarolija! Nemoguće je objasniti. Osim njih dvojice još deseci odličnih dirigenata – svi različiti. Tako da ne postoji odgovor na ovo pitanje.

Katkad ste na koncertima i jedno i drugo – i solist i dirigent. Kako Vam to uspijeva – voditi tako veliki orkestar i svirati svoj instrument?


– Nije tako teško zato što dolazim iz komornih orkestara. Naravno da orkestar mora biti pripremljen. Prvo vježbam s orkestrom, svoje fraze znam vrlo dobro. I onda sviramo zajedno! 

Tako jednostavno?


– Da, tako jednostavno!

Koncerti koje najavljujete na svojoj mrežnoj stranici govore da ste rasprodani na sve strane. Imate li omiljeno mjesto za nastup?

– Italija! Naravno, zato što je to moja zemlja, a svatko najviše voli svirati u svojoj zemlji. Volim nastupati i u Japanu. Jako su pristojni i uglađeni.

Postoji li mjesto na kojemu još niste nastupili, a željeli biste nastupiti?

– Osjećam da bi Australija i Afrika mogle biti ta mjesta. Tamo nikad nisam bio. Možda zbog prirode? Rođen sam u Torinu, gradu, možda sad u ovome dijelu života trebam nešto mirnije, prirodnije. 

Znamo da Vam je Brahms omiljeni skladatelj, što kažete na hrvatske skladatelje?

– Teško je istaknuti samo jedno ime kad govorimo o omiljenome skladatelju. Primjerice, sad smo završili pokus sa Šostakovičem i moram reći da je sada on moj omiljeni skladatelj! Istina! Nikada nisam dirigirao ovu simfoniju, tako da mi je jako zanimljiva i trenutačno mi nema ništa bolje od nje. Sutra ćemo početi sa Chopinom i možda ću Vam sutra reći da mi je Chopin omiljeni skladatelj! Kad nešto radim, potpuno se predam tomu i samo mi je to u tom trenutku važno, odnosno omiljeno. A kad je o hrvatskim skladateljima riječ… posljednje dvije, tri godine često ih izvodimo. Mogu reći da sam bio jako iznenađen, uglavnom je to dobra glazba – i suvremena i starija. To su djela s kojima se nikad nisam susreo, nema snimki tih djela, tako da se zapravo nemaš s čime usporediti, počinješ ispočetka, moraš ih zapravo sam otkriti. Ponovno – izazov.

Nekako nam se čini da publika koja voli klasiku nestaje. Kako privući novu publiku na koncerte ozbiljne glazbe?

– Znate, možda nije lijepo reći, ali klasika nije za svakoga. Nije je lako slušati. Moraš se malo pripremiti. Naravno, možete doći i bez ikakva znanja i slušati Stravinskoga i to može biti lijepo iskustvo, ali siguran sam da se glazba može dublje može doživjeti ako se nešto o njoj zna. Kako privući novu publiku?  Škola je vrlo važna. Zašto ne bismo, kad učimo brojke i slova, učili i note?  Svi učimo brojke, ali nismo svi matematičari. Svi učimo slova, ali nećemo svi postati pisci. Postoji još jedan način kako privući novu publiku. Možemo uvesti, kao u pop-glazbi, šarena svjetla i šale na pozornicu, ali ja ne volim takve stvari. Više volim na koncertu imati manje ljudi, onih koji zaista žele biti tamo zbog glazbenika, zbog dirigenta. Zbog  komada. A ne zbog toga što je netko slavan, što zbija šale, što mu je sako crven ili zbog toga što su – njoj – hlačice vrlo kratke, zbog toga što joj je kosa plava ili oči smeđe. Ne volim taj način privlačenja publike.

Osim što svirate i vodite orkestar, također poučavate. Veseli li Vas to, vole li Vas studenti?

– Morate pitati njih. Ali baš me briga vole li me. Ako me ne vole, slobodni su otići. Vjerujem da to ipak neće učiniti jer su, da bi došli k meni, prošli audiciju. Poučavanje je meni kao glazbeniku vrlo važno iskustvo. Katkad moraš nešto objasniti riječima, što nije tako jednostavno – već sam to spomenuo kada sam govorio o odnosu s orkestrom. Lijepo je spoznati da neka metoda s nekim ne daje željeni rezultat. Lijepo je iznalaziti različite načine da studentima objasnim stvari i pogurnuti ih prema cilju. On je, kao i kod orkestra – savršenstvo. 

Jeste li otkrili među njima nekoga novog Enrica Dinda?

– Ja sam učitelj koji ne voli raditi svoje klonove. Potičem studente da budu slobodni, da puste mašti na volju, da budu otvoreni. Svaki od mojih studenata svira drukčije. Mislim da je to dobro. Sretan sam što sviraju različito jer to pokazuje da ih dobro učim. Naravno, katkad od mene traže snimke mojih nastupa. Katkad skidaju moj način sviranja. Kad tako sviraju, ja im sve promijenim. Onda kažu: „Ali maestro, tako ste vi odsvirali!" Ja im kažem: „Da, ali to je moj način. Ja to radim tako. Ali ti to trebaš raditi onako kako tebi odgovara. Moraš pronaći svoj način."

Imate li kakav savjet za mlade glazbenike?

– Najvažnija stvar u životu je biti dobro. Raspoloženje u kojemu radimo nešto, bilo što, ne mora to nužno biti nešto umjetničko – mora biti takvo da smo sami sa sobom dobro. Kad smo sretni i opušteni, kad smo u ravnoteži, kad smo usredotočeni, sve je lako. To je moj savjet. Pokušajte se zabaviti i biti dobro. Za početnike je teško prihvatiti pogreške, ali nije važno – samo naprijed. Nastavite. Evo, možda vam ovo može pomoći: Strast. Vježba. Svakoga dana. Strpljenje. Strast i strpljenje. 

Dolazite iz glazbene obitelji?


– Otac i majka – pjevači. Otac tenor, majka mezzosopran. Sestra mi svira violu, brat francuski rog, moj rođak svira klavir, sviramo zajedno, ujak je bio bas, pjevač, djed je bio violinist, baka pjevačica i pedagoginja.
Moj nećak svira fagot, moja žena svira violinu, moj zet svira violončelo, moj sin svira violončelo četiri godine, sad svira udaraljke. On ima 18 godina.

Volite li ga slušati?

– Vrlo je bučno, ali volim. Odmalena smo zapazili da ima izražen smisao za ritam. Vrlo je nadaren. Za violončelo je bio fantastičan, ali nije mu se svidjelo. Bio sam razočaran, moram reći, ali on je sada jako sretan, a onda smo i mi jako sretni. 

Počeli ste svirati violočelo sa samo šest godina. Ali zapravo ga niste željeli svirati?

– Da, ali morao sam jer je tako rekao moj otac. Uvelike se razlikuje moj odnos s ocem od mojega odnosa sa sinom, ali svejedno moram zahvaliti ocu  jer me zapravo on doveo tu gdje sam sada. Sjećam se da mi tad to nije bilo baš  ugodno.

Kada ste zapravo zavoljeli violončelo?


– Jako kasno, tek kad sam počeo svirati komornu glazbu.

Tako kasno?

– Da, tako kasno.

Devet godina niste voljeli violončelo?

– Da, svirao sam samo zato jer je otac bio kod kuće. Nisam zbog toga bio sretan. 

Vježbate li svakoga dana?


– Kad dirigiram nemam vremena, ali kad ne dirigiram, vježbam svakoga dana. I tako ću do kraja života.

Život vrhunskoga glazbenika, kao i život sportaša, pun je odricanja. Žalite li za čim?

– Da, žao mi je što nisam provodio više vremena sa sinom. Pogledam ga, a on je već muškarac. A vrijeme je nestalo. To je život. Kažem mu: „Vrati mi moga sina! Gdje je moj dječak?"
Živite u Švicarskoj?

– Preselili smo se kad sam počeo poučavati. Tako je bilo jednostavnije organizirati se iako je vrlo skupo živjeti tamo. Međutim, život u Švicarskoj je smiren, sve  savršeno funkcionira, nema problema, u usporedbi s talijanskim stilom života – zaista je drukčije. Iako, volim svoju zemlju. Kad se želim opustiti, dođem u Italiju. Imamo kuću na Sardiniji i često smo tamo.

Violončelo na kojemu sad svirate napravio je Pietro Giacomo Rogeri 1717. godine. Koliko je instrument važan?

– Vrlo je važan. Kao i vozaču dobar automobil, biciklistu dobar bicikl. Moje violončelo imat će 300 godina! Stari su instrumenti posebni, možeš osjetiti desetljeća u rukama, to je iznimno iskustvo za glazbenika.

Osvojili ste mnoge nagrade, ima li neka koja Vam je posebno draga i važna i zašto?

– Važna mi je prva nagrada s natjecanja Rostropovič u Parizu, jer sam  nekoliko godina nakon natjecanja upoznao Rostropoviča. Zamislite:  božanstvo koje zamišljate kada ste mladi, imate njegove plakate i slike  na zidu, a sada vas evo – pričate s njim, zove vas, šalje vam faksove, zove vas da  imate koncert zajedno. Nažalost, družili smo se kratko. On je otišao, nedostaje mi, ali to je bilo fantastično iskustvo. Nagrade su u redu, ali nisu jako važne. Svaki dan moraš tražiti nagradu u životu. 

Da niste vrhunski glazbenik, što biste bili, igrač Juventusa?


– Da, volim nogomet, veliki sam obožavatelj Juventusa. Ovo je sada naš trenutak, tako da sam jako sretan.

Stignete li na koju utakmicu?

– Jako rijetko, ali uvijek imam prijenosno računalo i telefon i – gdje god mogu, gledam ih.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

– Obično se odmaram, smatram da je jako važno katkad ne raditi ništa, ni o čemu ne misliti, očistiti mozak.
 
Za kraj, malo životne mudrosti Enrica Dinda. Smatrate da u svemu u životu treba naći ravnotežu?

– Da, to je čarobna riječ – ravnoteža. U svemu! Ravnoteža srca i uma. Ravnoteža znači i da katkad moraš odlučiti čemu ćeš u nekoj situaciji dati prednost –  srcu ili umu. Da bi našao ravnotežu, moraš u potpunosti pripadati sebi. 

Razgovarala: Mirna Dvorščak
Fotografirali: Dinko Bažulić i Krasnodar Peršun

Hrvatska radiotelevizija
RJ Komunikacije
Prisavlje 3
10 000 Zagreb
telefon: 01 634 3303
telefaks: 01 634 2961
e-adresa: hrt@hrt.hr
www.hrt.hr