60-ak godina, a samo jedna žena!?

Dok neki još saniraju posljedice posljednjih olujnih nevremena u različitim dijelovima Hrvatske, primjerice u Istri i okolici Splita, većina se jamačno veseli stabilnijim, sunčanijim i toplijim danima u nastavku tjedna, a mnogi pak strahuju od mjestimice mogućeg mraza sredinom mjeseca.

Hoće li se na Dan žena vidjeti sjena?

U većini Hrvatske hoće jer je vrlo velika vjerojatnost barem kraćih sunčanih razdoblja, za razliku od ponedjeljka, kada su u mnogim mjestima izostala. Uostalom, u emisijama Vrijeme, Regionalni dnevnik i Vrijeme na Drugom dr. sc. Nataša Strelec Mahović govorila je: "Kod nas će u većini predjela biti djelomice sunčano. Ujutro u unutrašnjosti mjestimice može biti magle. Uz promjenljivu naoblaku još ponegdje može pasti malo kiše ili pokoji pljusak, a u višem gorju moguća je susnježica snijeg...

Za proljeće ništa neobično, posebice ne za prevrtljivi ožujak, koji, uz veljaču, na većini meteoroloških postaja DHMZ-a ima najveći raspon od najniže do najviše ikada izmjerene temperature zraka. U Varaždinu, primjerice, čak od -23,4 °C do 25,3 °C, a na Zavižanu od -22,6 °C do 16,5 °C.

Od 1953., na 1594 - samo jedna! Ali vrijedna!

Štoviše, na meteorološkoj postaji Zavižan, na 1594 m nad morem, gdje su službena mjerenja počela 1. listopada 1953. godine, baš je u ožujku izmjeren najveći snježni pokrivač, i to nedavno, 22. ožujka 2014. godine. 322 cm! I stari je rekord, od 320 cm, bio iz ožujka, i to izmjeren njegovog 6. dana 1984., kada je snježni nanos ispod sedla Križića iznosio čak 15 metara, prema neslužbenim mjerenjima pomoću biljegu na bukvi, čija je visina određena kada se snijeg otopio. Tada je motritelj na meteorološkoj postaji Zavižan i domar istoimenog planinarskog doma bio Dražen Vukušić. Prije njega bio je samo Nikola Miškulin, a poslije njega još desetak drugih. Ali samo jedna žena! Štefanija Vukušić, sada Tomaić.

Štefanija Tomaić, r. Vukušić - "Malecka" sa Zavižana

Gđa Štefanija danas živi u Krasnom, uživa uz obitelj, posebice dva unuka i tri unučice. I dalje je aktivna u meteorologiji – svakodnevno skrbi o kišomjernoj postaji DHMZ-u u Krasno, ali to je gotovo ne mjerljivo u usporedbi s radom na Zavižanu, od 1. 8. 1972. do 31. 10. 1976.

Nakon osnovne škole završila je meteorološki tečaj jer ju je jako zanimao rad u meteorologiji. Na kraju, zbog obitelji i čak tri sina, na Zavižanu nije radila dugo, ali je još uvijek dulje od nekih muškaraca, koji se nisu mogli priviknuti na samotnjački život na Velebitu.

Što ćeš gore? Ti si žensko!

Uostalom, prije odluke o radu na Zavižanu mnogobrojni su joj govorili da taj posao nije za žensku osobu, da je odviše naporan, težak... No, kod nje je to samo izazivalo dodatni inat. A sada još dodaje: „Premda sada izgleda kao nešto strašno, dok radiš nije ništa. Ne osjećaš ni tu težinu, ni strah.

Munje, gromovi, vjetar, lisice...

A ni zbog straha Štefanija ne pamti neke velike nevolje. Poneki ju je put uplašila lisica, a znatno češće vjetar, koji je stvarao strašne zvukove u dimnjaku. Ni s munjama i gromovima nije uvijek bilo jednostavno, iako je mnoge od njih čak i prespavala. „Najgore mi je bilo u veljači 1973. godine. Bila sam sama gotovo cijeli mjesec. Pamtim ga po strašnom vjetru, te oblacima i magli.

Noćna mora

I premda bi neki pomislili kako bi joj noćna mora mogao biti dolazak vukova koje je viđala u daljini, ili medvjeda, čije je tragove nalazila i za kojeg kaže: "Medvjed se više boji ljudi nego obratno." - ne, privrženost poslu bila je jača. Znala je sanjati da nije zamijenila trake na mjernim instrumentima i da se na istoj traci bilježe mjerenja za dva dana.

Nije mora, ali se još sjeća "muke" kod sondiranja snijega, koji je tijekom njezinog rada na Zavižanu bio čak, ili u odnosu na rekordnih 322 cm – „samo“ 144 cm.

U prtinu pa niz padinu. Lom!

Sjeća se i frakture lubanje, 24. siječnja 1974. godine, kada je na Zavižanu bila s mlađim bratom Lukom. "Snijega je bilo više od pola metra. Noću se zaledilo. A mi uzeli karton, pa na sanjkanje. Prvi put, drugi put... treći put je već bila uglađena staza. I to kako!? Kod jednog sam spusta udarila nogom u prtinu i skliznula 300 metara niz padinu. Brat je počeo plakati, a ja sam ga ušutkivala, iako sva bolna i krvava. Zbog potresa mozga zacrnilo mi se pred očima i ništa nisam vidjela, ali sam se nekako uspjela vratiti. I danas još osjećam bolove na desnoj strani sljepoočnice zbog tadašnjeg udarca. No, bol i krvarenje nije me spriječilo da obavim mjerenje i telefonski predam izvještaj u Zagreb. Navečer smo brat i ja pješačili još 3 km na susjeni vrh Plješivicu, gdje je bila smjeptena vojska i njihov vojni liječnik, koji me pregledao i sanirao ozljede, a zatim natrag na Zavižan. Tata je saznao tek nakon dvije godine."

"Tada nije bilo automobila kao danas, motornih saonica i sličnih motoriziranih pomagala, već su se smjene radile hodajući iz primorja, iz Klade, i sve se nosilo na leđima, naročito u zimskim mjesecima. Nekada se dolazilo za 3 sata, a nekada prtilo po nekoliko sati, ako je bilo mekanog snijega."

Dosada, što je to?

Premda je dane, povremeno i tjedne sama provodila na Zavižanu ne sjeća se neke velike dosade. Uostalom, aktivnosti vezane uz posao su od ranog jutra, čak od prije 4 sata, pa do kasne večeri – sve do 22 sata nema duljeg spavanja. Između mjerenja, motrenja, administracije, često je pisala, crtala na staklu, čitala. Sjeća se da je jednom čak 4 romana iz ciklusa Grička vještica Marije Jurić Zagorke pročitala za samo 4 dana!

I danas čita, ali znatno manje. Dnevne joj se aktivnosti, osim posla u osnovnoj školi i skrbi o prehrani za 40-tak učenika i nastavnika, ponajviše temelje na potrebama obitelji, zbog koje je i dala otkaz na Zavižanu. S jednim je sinom još nekako uspijevala raditi na najvišoj hrvatskoj glavnoj meteorološkoj postaji, ali ne i s dva. Poslije je došao i treći! Osim njima, danas se osobito veseli unučadi kojima priča, između ostaloga, i o nekadašnjim snjegovima i hladnoćama.

A za ovo što nam se događa posljednjih godina kaže, bez gledanja u knjige s podacima mjerenja, samo "iz glave": "Posljednjih desetak godina kiše je ljeti većinom puno manje nego prije. I snijega je manje. Vjetar je jači."

Planira li se na planini...

Mladim ljudima, zaljubljenicima u meteorologiju, željnima svakodnevnog praćenja meteoroloških prilika i neprilika, mjerenja i motrenja, koji na meteorološko školovanje neće morati izvan Hrvatske kao ona, već u Karlovac, u Šumarsku i drvodjeljsku školu koja jedina školuje za meteorološkog tehničara, poručuje: "Osim znanja, važno je i jako srce, volja, velika ljubav prema poslu. Osobito ako se planira raditi na planini, gdje je ljeti previše ljudi, a zimi nema nikoga."

Još neka njezina razmišljanja, a i zanimljivosti iz života motritelja na Zavižanu, kao i ljepota Velebita može se spoznati u epizodi Divlji ljepotan, putopisne serije SkitancijeAndreje Čakić i Darka Halapije, dostupne i na HRTi platformi.

Osim Štefanije, u njoj se pojavljuje i njezin sin Josip, a i za većinu znatno poznatiji brat – Ante Vukušić, o kojem je videoreportažu objavio čak i svjetski poznati The Guardian, te mnogi drugi čiji su životi vezani za Velebit.

O Štefaniji i u Svjetskoj meteorološkoj organizaciji

A i za Štefaniju se u svijetu zna. Podsjetnik na njezin rad na Zavižanu prošlih je dana objavila i Svjetska meteorološka organizacija, koja ovogodišnji Međunarodni dan žena obilježava projektom "Žene u akciji".

A akcija, fotografija i mnogobrojnih drugih zanimljivosti, ne samo meteoroloških, ima i u knjizi Zavižan, između snijega, vjetra i sunca, te knjižici Vremenske ćudi Zavižana, nastale u suradnji Javne ustanove NP sjeverni Velebit i DHMZ-a, iz kojih su uzeti neki navedeni podatci.

Mnogima bi mogle biti zanimljive i fotografije snimljene na Velebitu, a nekima vjerojatno i klimatološki podaci iz razdoblja 1961-90 i 1971-2000.

Hafiz, ruža, žena, planina...

Parafrazirajući poznate stihove Hafiza, perzijskog lirskog pjesnika, moglo bi se reći:

Ruža (planina) nije lijepa, ako uz cvjetove (vrleti) njene
Nema umilnog lica drage, voljene žene.
Bez opojnog pića, bez dobra stara vina
ni proljeće ne vrijedi ni njegova milina...“


Premda to neki nisu znali, i meteorološka postaja Zavižan imala je ženu, od mnogih voljenu, i zvanu „Malecka“. A ta, još jedna svojevrsna meteorološka Vila Velebita, još uvijek je aktivna u meteorologiji, pa i danas će, na Međunarodni dan žena, obići meteorološku kućicu i kišomjer, i vjerojatno izmjeriti poneku litricu, ili barem decilitar kiše.

I njoj i svim drugim ženama – Sretno!

A već je svojevrsna sreća što se neće podnositi ekstremi poput onih koji su do sada zabilježeni na Zavižanu:

- najniža izmjerena temperatura: -28,6 °C 10. 2. 1956.
- najviša izmjerena temperatura: 28,3 °C 22. 7. 2015.
- najveća visina snijega: 322 cm 22. 3. 2014.
- najviši izmjereni tlak zraka: 855,8 hPa 17. 9. 1975.
- najniži izmjereni tlak zraka: 797,7 hPa 2. 12. 1976.
- najveća dnevna količina oborine:155,4 mm 26. 12. 2009
- najveća mjesečna količina oborine: 672,8 mm listopad 1992.