Život na selu kao turistička atrakcija

U mjestu Novo Čiče sve je više posjetitelja. Djeci atrakcija, starijima budi lijepe uspomene. Prikaz života na selu kakav se živio davno prije.

Samo 20-ak minuta vožnje od zagrebačke gužve, i eto nas u Novom Čiču. Mjestu u kojem vrijedi zastati. Jer, na maloj površini nasuprot crkvi, nalazi se prikaz života kakav su nekada davno na selu živjeli naši stari. Prvo smo obnovili staru Pučku školu, koja je najstarija u Turopolju, sagrađena 1897. Danas služi za održavanje proba KUD-a Čiče. Nakon toga, prije dvije godine, počeli smo obnovu odnosno postavljanje replika kuća. Replike smo nabavili u Posavini. Do sada smo postavili dvije prekrasne drvene kuće s kompletnom turopoljskom okućnicom što je nekad išlo uz te kuće, od zdenca i krušne peći do štaglja i starih alata, ističe Stipo Duvnjak, voditelj etnonaselja.

Sve u etno-naselju Novo Čiče je staro stotinjak godina. Tada, ali i u malo nam bližoj prošlosti, život na selu podrazumijevao je naporan fizički rad. Moralo se dobro jesti, a obroka nije bilo bez domaćega kukuruznog kruha. Nije bilo pekarnica, pa je svatko pekao svoj. Gotovo svako domaćinstvo sijalo je kuruzu, od koje se radilo kukuruzno brašno, mijesio se kukuruzni kruh, kazala je Ljuba Postić, brašno smo prosijali i na malo vode, malo kvasca, koji smo napravili doma. Kad smo kruh zamijesili, a morali smo ga dobro zamijesiti, oblikovali smo kruh i onda se stavljalo u zdele drvene i onda se oblikoval da je bio lepi glatki.

Valjalo ga je zatim staviti u krušnu peć. Ne baš preblizu žara, da ne izgori, malo još obrisati od pepela; znak križa. Nakon dva sata kruh je pečen. Mirisan, tvrde kore i zasitan. Jer trebalo je izdržati cijeli dan u polju. U vrijeme dok još nije bilo traktora i konja, sijalo se ručno, sijačom. Teško je to bilo, ujutro se dizalo u pola 5, u 4 u godini  pa brže krave pa ajde na polje pa hajde kopat kuruza kad je izišla… Rukama se kopalo nije bilo pluga nikakvoga, objašnjava Mato Davutović. Dvorišta nije bilo bez domaćih životinja.

Djeci koja dođu ovamo ovakvi su prizori fascinantni. Neshvatljivo im je da su nekada ljudi u kućama živjeli bez vode, bez zahoda. Da je svatko u svojem domu preo i tkao i tako izrađivao odjeću, sagove, stolnjake…

Slava Ivanušić, svima znana kao baka Slava rado pokaže kako se to radilo, ali nema više nikoga tko bi se za pravo primio tog posla. A prije, nije bilo prigovaranja ni kada se glačalo. I to bez glačala laganih kao pero kakve danas imamo. Rublje se ravnalo s pomoću valjka, daske i korita. Gospođa Slavica Matković sjeća se i da je kao djevojčica rublje prala na potoku. Ipak, unatoč želji da ponekad 'po starinski' opere rublje, priznaje da je danas život lakši.

Prava atrakcija posjetiteljima je i replika tramvaja. Vukli su ga konji pa se jednostavno zvao konjača. Prometovao je od 1907. do 1935.
Ako vas put dovede u Novo Čiče nedaleko od Velike Gorice, zastanite i pogledajte, doznajte ili se prisjetite kako se to nekad živjelo na selu.