Na Kubi se može i volontirati

Iako imaju stalne poslove i svakodnevne obveze, Anđela Mirčić i Mirjana Iličić odlučile su se upustiti u avanturu života - otići na daleku Kubu kako bi ondje pomagale lokalnom stanovništu koje živi u gotovo neljudskim uvjetima.

Na humanitarnu misiju Udruge Zdenac otišle su bez ikakvih dvojbi, a u Hrvatsku su se vratile prepune dojmova. Ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska upoznala je Anđelu i Mirjanu!.

Ja takve teške uvjete nisam imala priliku nikad prije osjetiti. Ali to mi ni na jedan način ne umanjuje nitit me stavlja u dilemu da li bi išla slijedeći put, riječi sukojima je svoju priču počela mlada Kaštelanka Anđela koja je puna dva mjeseca provela u humanitarnoj misiji na Kubi. Na sunčanom otočju pridružila joj se i Zagrepčanka Mirjana, koja dodaje: naš dan, dnevni ritam počinjao je ranim buđenjem, negdje oko 6.30. Jutarnja molitva. Odlazak na svetu misu i nakon doručka smo imali zajednički sastanak, plan, raspored...  

Anđelu su fascinirali ljudi koji su uvjiek nasmijani, zadovoljni malim stavrima, tako da se od njih doista može i učiti. Ipak priznaje da joj je u početku bilo dosta teško. Što ne čudi jer radile su na teškim slučajevima. Išle u pohode onim najpotrebitijima. I Mirjana je zapamtila kako su na Kubi ljudi veseli, jako razdragani i gostoljubivi. Rado primaju goste, nas posjetitelje. Unatoč svim teškim uvjetima imaju radost.

Otisnuti se na dalek put nije bilo lako, a zahtijevalo je i određenu dozu hrabrosti, no presudna je bila odluka, kaže Anđela. Ta odlučnost da kažem: Da želim, kupit kartu i otić na 9000 km dug put. Mirjana već  ima iskustva u humanitranim misijama. Bila je četiri puta u Tanzaniji, pa Afriku već doživljava kao svoju drugu domovinu.

Stupivši na kubansko tlo Anđela i Mirjana brzo su shvatile u kakvu su zemlju došle. Kratko rečeno ja bih to opisala kao umijeće preživljavanja. Doista je teško usporedit s ičime išta znanim ovdje gdje mi živimo. Snalaze se ljudi na sve moguće načine, iskrena je Anđela. Dok je Mirjanu najviše potreslo što su tamo visokoobrazovani ljudi doslovce gladni kruha.

Svjesni su svega. Svjesni su ali žive, snalaze se. I dalje imaju taj jedan duh, taj jedan optimizam. Došla sam tamo pomoći im, dati im nešto, a imam osjećaj da sam više uzela nego što sam dala, dodaje Anđela. Imala sam nekad osjećaj da su oni meni utjeha, a ne ja njima. Dijelile su s njima puna dva mjeseca sve, i rižu i grah...

Zbog pomaganja onima kojima je to najpotrebnije njihova su srca jače kucala. U sebi su osjećale neizmjernu radost i obilje sreće, a susret sa starcem Hoseom Anđela neće nikad zaboraviti. Napušten od obitelji živio je pod vedrim nebom. Među golim zidovima. I mi smo preko naših volontera doznali za njega i naravno išli smo k njemu. Zaprepašteni na prvu na način na koji taj čovjek živi iz dana u dana. I ono za što smo se prvo pobrinuli je bio krov. Da čovjeku bar kiša ne pada. Mirjani je najdojmljiviji bio susret sa sestrom volonterke Janete. One žive u jednom udaljenom selu u dosta skromnim uvjetima. Njezina sestra je sedam puta operirala karcinom. Kad sam vidjela sobu gdje spava i madrac dobila sam poriv dati donaciju i omogućiti ženi dostojanstveno spavanje. Poseban dojam na njih su ostavili oni najmlađi. Svi su odreda veseli, otvorni, a na radionice koje su organizirale dolazili bi i po sat vremena ranije. 

Vrijeme im je na Kubi brzo prošlo, a naše su dame sigurne u jedno - vraćaju se na Kubu uskoro.