Volonteri župe sv. Josipa

Protekla godina u zagrebačkoj crkvi svetog Josipa bila je godina Caritasa i volontera. U humanitarni rad župe uključeni su svi - od časnih sestara, studenata, umirovljenika i zaposlenih osoba. Ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska snimila je priču o Ireni Rodić koja volontira u pučkoj kuhinji župe.  

Svakog ponedjeljka malo poslije 16 sati Irena otvara vrata pučke kuhinje u crkvi svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Ova majka dvoje djece već tri godine volontira i dijeli hranu onima kojima je to najpotrebnije. U crkvu svetog Josipa dolazim cijeli život. Odlučila sam se volontirati jer sam vidjela da ima zaista puno ljudi kojima je teško. Kojima je potrebno pomoći, koji nemaju dnevno ni jedan topli obrok, kazuje Irena. Kad stigne, s ostalim volonterima sve pripremi za korisnike kuhinje. Po potrebi narežemo kruh. Zatim se pomolimo s korisnicima pučke kuhinje. Zatim dvoje volontera dijeli hranu dok treći usmjerava korisnike i pazi na red.

Za svaki dan u tjednu postoji stalna ekipa volontera koji dnevno podijele i 150 obroka. U pučku kuhinju dolaze korisnici različitih statusa. Koji stvarno ni sami nisu znali da će ih to zateći u životu. Neki su imali i dobre poslove. Nažalost, ostali su bez posla. Nemaju ni za preživljavanje pa im, evo, s Božjom providnošću nudimo barem jedan topli obrok dnevno, kaže o korisnicima Irena.

Priče koje svakog ponedjeljka čuje ostavljaju trag i na Ireni. Jako sam osjetljiva na to i uvijek si mislim da se svatko može naći u takvoj situaciji. Da nešto tako može sutra i mene dočekati. Zato sam se najviše i odlučila na volontiranje. Uz topli obrok često korisnici požele i toplu riječ i malo razgovora, što im ni Irena ni ostali volonteri nikada ne odbiju.


Među volonterima ima svih generacija. Ima djece koja se rado uključuju u akcije, osobito školske koja prikupljaju pomoć za naš Caritas ili pučku kuhinju. Ima mladih, zrelijih ljudi. Pa evo i do ovih koji su već stariji i već dugo vremena su volonteri u župnom Caritasu, ističe velečasni Damir Ocvirk.

Irena se s osobama koje dolaze po hranu i plače i smije se. Tu je za njih i tu uvijek želi biti. Planiram to i dalje raditi. Koliko god budem mogla jer me to stvarno raduje i ispunjava. Kako i ne bi jer usrećujući druge - usrećujete sebe. Irena to dobro zna!