Iz Meksika u Hrvatsku po sreću u životu

Često zaboravimo koliko smo sretni što živimo u mirnoj i slobodnoj zemlji. Naravno: bilo bi lijepo da je više radnih mjesta, da nam je gospodarstvo u boljem stanju te da mladi ne odlaze iz zemlje. I baš zato se trebamo svaki dan podsjećati da živimo u divnoj zemlji punoj potencijala. A kad to ne vidimo sami, najčešće nas na to podsjete stranci, ljudi koji se na prvu zaljube u sitnice koje mi često ni ne primjećujemo.

Tvrde da je Hrvatska zemlja iz koje nikad ne bi otišli. Takva je i priča o jednom arhitektu koji za sebe, svoju obitelj i svoju novu domovini gradi sretniju Hrvatsku.

Eric Velasco Farrera je arhitekt i mogli bismo reći čovjek koji svojim djelovanjem pomiče granice. Prva je ta što je umjesto rodnog Meksika za stalnu postaju odabrao Hrvatsku. A druga je građevina na Kajzerici. Spoj škole i vrtića kakav u Zagrebu ne viđamo baš često. Suvremena, a u istom trenutku jednostavna i funkcionalna zgrada. Baš kako je i zamislio. Mogu reći da sam vrlo sretan, zadovoljan… Kada se naša ideja realizira, to nam je vrhunac, iskreno priznaje.

Zadovoljni su i korisnici i struka. Taj kompleks od 15 000 kvadrata dobio je čak dvije nagrade za najbolje arhitektonsko i urbanističko ostvarenje u 2014. Jer nisu to tipični vrtić i škola. S obzirom da Kajzerica kao kvart nema nekog centralnog trga gdje se ljudi okupljaju mi smo željeli da se stvori nekakav zajednički prostor ispod zgrade i da se tu roditelji, djeca, majke s kolicima mogu šetati, družiti se…To je bio glavni koncept te škole, objašnjava arhitekt Farrera.

Po mnogo čemu je ova građevina rijetkost u Zagrebu. A budući da se isto može reći i za njezina arhitekta, ekipa Dobrog jutra potrudila se upoznati ga malo bolje. 
Eric dolazi iz Aguascalientesa, manjeg grada u Meksiku, možda najmanjeg grada, kako kaže. Ima oko milijun je stanovnika, što je za meksičke standarde manji grad. Pozicioniran je točno u sredini Meksika, pa do obale ima otprilike 17 sati voženje. I zato mi se sviđa Zagreb, jer mogu voziti 2 sata i već sam na moru.

U Zagreb je došao prije 8 godina i baš u njemu odlučio ostati. Što je i dalje mnogima pomalo čudno, jer živio je on i na Malti pa u Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Austriji. A put do Hrvatske pronašao je zahvaljujući supruzi Austrijanki s hrvatskim korijenima. 2003. smo se upoznali u Londonu. Ja sam završio arhitekturu u Meksiku, onda sam u Londonu pohađao 'work shop' i uz to sam išao u školu za poslovni engleski. U toj školi sam upoznao sadašnju suprugu, kaže Eric.

Nakon Londona, dvije su godine živjeli u Beču. A kako im je kvaliteta važnija kvantitete shvatili su da im tamo život ne godi. Željeli su živjeti tamo gdje se živi kvalitetno. Opcije su bile Meksiko ili Hrvatska. Ona uopće nije živjela tu, ja naravno nisam živio tu pa smo rekli ajmo probat nešto što oboje ne znamo, iskreno kaže.

Brzo su se uklopili. Hrvate Eric doživljava kao vedre, vesele pomalo kaotične ljude koji se vole zabavljati baš kao Meksikanci. Mi smo kaotični, nismo hladni i precizni kao zapadna Europa, to je što nisam volio u Europi. Kada je stigao nije znao niti riječ hrvatskog. Privukla ga tamburaška glazba, jer je bila nešto s čime se do tada nije sretao, ali nakon što počeo razumijevati tekstove kaže da mu više i nije tako primamljiva.

Kao pravi Meksikanac, obožava jesti, no kod nas ga je razočarala ponuda meksičke hrane. Nema tih sastojaka kao u Meksiku. Začudio se kada je naišao na čimičange (chimichanga). Čimičanga ne postoji u Meksiku, to sam prvi put čuo kad sam došao u Hrvatsku što je čimičanga pojma nemam…  A onda je otkrio mlince! Puuh, mlinci su super!

U Hrvatskoj je osnovao obitelj i ne namjerava otići. Imate prelijepu i sigurnu zemlju, kaže. Imate šume, vode… sve. I priznaje da je s poslom malo teže, ali kaže da je tako u svakoj zemlji. U Hrvatsku je stigao s 3 para čarapa i ne znam koliko eura na računu, i uspio sam nešto napraviti kao stranac, a da nisam znao niti hrvatski, niti ništa... Mislim da se može. Trenutačno radi opet na nečemu čega nema u Hrvatskoj: prvoj pravoj američkoj školi koja će se graditi na Središću.

Hrvatska, smatra, ima uistinu sve što je potrebno za sretan život. A volio bi da i mi domaći toga postanemo svjesni, da postanemo neopterećeniji, da više uživamo u onom što imamo i da, kako kaže, da bez obzira na to koliko ima ekonomskih problema osvijestimo da nije ipak sve tako loše. Da imamo pozitivan stav, kao ona pjesma od TBF-a, uvijek pozitivan stav, bit će sve ok.