Ponos Hrvatske – pirotehničar Vladimir Petrović

Svim malim ljudima koji su napravili veliko djelo Udruga Ponos Hrvatske već jedanaesti put dodjeljuje godišnja priznanja za hrabrost i humanost. U emisijama Dobro jutro, HrvatskaHrvatska uživo te na webu HRT-a od 22. prosinca pratimo dvadesetak priča dosad nepoznatih, hrabrih junaka.


Danas donosimo priču o pirotehničaru iz Vođinaca koji je nakon nesreće u Josipdolu iz minskog polja izvukao ozlijeđenog prijatelja te pomogao da i drugi ozlijeđeni do Hitne dođu na vrijeme.

Pirotehničar Vladimir Petrović iz Vođinaca josipdolski teren zauvijek će pamtiti. To jutro sa svojim kolegama počeo je čistiti poljoprivredne površine. Radili su sve ručno, jedan od drugoga udaljeni 25 metara. Odjednom se začula strašna eksplozija. U tom sam trenutku sam viknuo kolegi s desne strane Ivan je stradao i pošli smo prema tom mjestu, međutim do mene se nalazio i Dario Skender, prisjeća se Vladimir.

Dario je ležao sav u krvi. Pogodio ga je geler u trbuh i bilo je pitanje hoće li uopće preživjeti. No Vladimir je brzo reagirao. Dario mi je rekao da je ranjen. U tom sam trenutku skinuo džemper i majicu da mu probam zatvoriti ranu i pokušao sam ga izvući. Jedno vrijeme sam ga nosio koliko sam mogao do saniteta, nekih 300 do 400 metara.  Vratili su se i po Ivana. Nažalost 26-godišnji pirotehničar stao je na najopasniju pješačku minu koja ubija sve u krugu od čak 50 metara.

Tragedija u minskom polju Vladimira je zauvijek promijenila. Iako je jednom kolegi spasio život, Ivanova smrt jako ga je pogodila. Vladimirova supruga ponosna je na njega iako svaki dan strepi za njegov život. I nije ovo prvi put, kaže, da je nekome pokušao spasiti život.

S kolegom Dariom koji živi u Tenji čuje se Vladimir gotovo svaki dan. Pred njim je još jedna operacija, a nakon toga, nada se, trebao bi se polako oporaviti. Tragedija ih je povezala, postali su jedna velika obitelj. Kad sam čuo da sam predložen za Ponos Hrvatske prvo sam se njemu, iskreno rečeno, javio. Da ne bude da sam na tuđoj slavi, a on je rekao 'prijatelju slobodno'.

No najveća nagrada Vladimiru bila bi, kaže, da ovaj opasan i plemenit posao više ne bude toliko podcijenjen. Jer u ovim poljima smrti ne postoji druga šansa, a prva je greška najčešće i zadnja.