Reportaža: Hrvati u Irskoj - kako doista žive

Odlazak mladih ljudi iz Hrvatske jedan je od gorućih problema u posljednje vrijeme, a da nije riječ o fikciji, uvjerila se i novinarka HRT-ove emisije Labirint Nataša Ban Leskovar, kada je posjetila Irsku.

Slušala sam mnogo o tome kako se mladi masovno sele u Irsku, ali tek kad sam došla onamo shvatila sam kako je riječ gotovo o epidemiji. Hodala sam ulicom u centru Dublina, iza mene su dva mladića razgovarala na hrvatskome, bili su iz Rijeke. U restoranu je konobarica progovorila hrvatski, bila je iz Zagreba, a u trgovini suvenirima, nakon što je čula moj razgovor sa snimateljem, javila se prodavačica iz Našica. Hrvatski se čuje posvuda u Dublinu, a tako je, koliko čujem, i u drugim mjestima, kaže.

Kakav je profil onih koji su Hrvatsku zamijenili Irskom? Priču je snimila ekipa emisije "Labirint", na koju je i danas podsjetila: Znatno su drukčiji od gastarbajterskog vala iz 60-ih. To su mlađi ljudi u naponu snage, između 30 i 40 godina, dobro obrazovani, to su ljudi koji su otišli za boljim životom, a ne da bi kupili auto ili izgradili kuću. To su ljudi koji se uglavnom ne kane vraćati u Hrvatsku.

Oni su nova generacija hrvatske emigracije u Irskoj. I svi su došli nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju jer Irska nije imala nikakve kvote za zapošljavanje.

Tko su dakle Hrvati koji odlaze u Irsku?

To su Ana-Maria Hota, rođena u Zagrebu, po zanimanju frizerka, koja posljednjih godinu i pol živi u Dublinu. U hrvatskoj metropoli vodila je frizerski salon. Kad je upoznala sadašnjeg muža koji je prije radio na Bermudskom otočju shvatila je koliko život može biti kvalitetniji negdje izvan Hrvatske.

Ne znam, nakon 10 godina vođenja svog salona, bila sam zauzeta po cijele dane, stvarno smo imali puno posla. Svejedno si nisam mogla nešto priuštiti, neko putovanje, neki ugodniji život, objašnjava svoje razloge odlaska u Irsku.

Dolazak u tu zemlju nije bio baš ugodan. "O, Bože, zašto smo to napravili", bila joj je prva pomisao. Taj osjećaj, jednostavno bi trebao biti dom, a ne znaš nikoga, ništa ne znaš, sve ti je neobično, novo, ružno. Ali već kasnije te večeri počela sam uviđati neke lijepe stvari i uvidjela da nije ništa strašno.

Na svome prvom poslu dala je otkaz nakon samo dva dana. Ta je šefica bila baš zlostavljačica. Način na koji se ponašala s djelatnicama baš je bio ružan. To je svugdje isto, ali sada sam u veoma dobrom okruženju, šefovi su mi više kao prijatelji, kaže.

S mužem i dvoje djece živi u predgrađu Dublina, ali nedavno se našla u nezgodnoj situaciji jer je ponovno morala unajmiti stan, a stanovi su skupi. Tisuću eura je ovdje čak jednosoban stan, dvosobni i trosobni stanovi su oko 1600 ili 1700, sve ovisi u kojem ste kvartu, nema nikakvih pravila, objašnjava.

I dok se radnih dana u Hrvatskoj i života sjeća uz uzrečicu „povuci-potegni", ovdje se, kaže, može pristojno uštedjeti, uvijek ostane novca. Čak i ako suprug, koji je "freelancer" i radi od kuće, taj mjesec nema nijedan posao uspijevaju, kaže, ušedjeti. Četveročlana obitelj, ali moja plaća nije minimalna tako da je to sreća.

Ivan Martinčević (32) dolazi iz Valpova u Slavoniji, a u Irskoj radi kao analitičar sustava u jednoj tvrtki, baveći se informatičkim rješenjima za osiguravajuća društva. Ovaj inženjer elektrotehnike otišao je nakon što mu u Slavoniji ništa nije ulijevalo nadu da će biti bolje. Opcije su bile Novi Zeland, Australija...

U Irsku je prvo došao sam, za njim supruga i sin. Recimo supruga mi je profesorica engleskog jezika i povijesti, nije mogla naći posao, pa je radila po zamjenama, po vrtićima i slično, tako da meni osobno i nama nije bilo tako loše, ali nisam želio da mi dijete odrasta u takvoj sredini.

Ramona Boban Vlahović (28) je iz Zagreba, radi u školi stranih jezika i predaje engleski jezik. Popodneva nekada provodi radeći u dobrotvornoj organizaciji u Irskoj koja se bavi ekstremno siromašnima.

Ivan Stojanović vodi agenciju za zapošljavanje, u toj je zemlji već gotovo dva desetljeća. Prije 17 godina mi smo bili ovdje više-manje prvi stranci koji su se naselili i svi su nas gledali, zašto dolazite, ovdje nije bilo toliko lijepo i nije toliko financijski štimalo kao danas. Njima je bilo čudno da netko uopće dolazi u Irsku, kaže.
Iz Hrvatske, ali i istočne Europe, preko svoje agencije dovodi ljude da rade u Irskoj, doveo ih je oko tri stotine. Ali ne bilo kakvih nego informatičkih stručnjaka koji posao ni ne traže, a plaćaju se zlatom.

Imali smo konkretno primjer rano ove godine, da je gospodin kojeg smo zaposlili u Hrvatskoj imao plaću veću nego hrvatski premijer, kaže. U Irsku je povukao neke prijatelje iz Slavonije, stvorio nova prijateljstva. I domaćini mu se sviđaju. Jer slični su nama, ali uz male razlike. Posebno mu se sviđa što Irci nisu inficirani politikom kao Hrvati, a i sama "jednostavnost života". Nisu ljudi toliko opterećeni nekim banalnim stvarima kako će od dana do dana preživjeti, svatko je čovjek za sebe, svatko se brine o svojim poslovima, nitko ti neće gledati što ti radiš, kako si ti to postigao, kako si napravio, imaš li ovakav ili onakav auto. Nekakve stvari oko politike i zapošljavanja po takvoj osnovi njima su nevjerojatne. Nekima čak ne pada na pamet da bi se takvo nešto moglo događati. 

Danas Ircima više nije čudno što stranci dolaze živjeti ondje. Sa stranim kapitalom, i uz nadimak „Keltski tigar", Irska je postala europska investicijska oaza. Kriza 2008. teško ju je pogodila, no prva je napustila neslavno društvo Grčke, Španjolske i Portugala i ponovno čvrsto stala na noge. I takva Irska za Hrvate je postala gotovo obećana  zemlja. 

O novcu se u zemljama poput Irske ne razgovara, koliko zarađuješ nepristojno je pitanje. Ali načelno: jedan sat plaća se 18-25 eura.

Priče onih koji u Irsku otišli i žive životom nezamislivim većini stanovnika Hrvatske potaknule su mali egzodus, posebno iz Slavonije. Slavonce je HRT-ova ekipa sretala po cijelome Dublinu.

Svatko tko želi raditi u Irskoj mora imati PPS broj, svojevrsni porezni broj koji se dobiva u područnim uredima. I upravo su takvi uredi prva stanica za sve Hrvate koji dolaze raditi u Irsku. Prema podacima hrvatskog veleposlanstva u Dublinu, takvih ljudi ima oko 2600, neslužbeni podaci kažu da ih ima i mnogo više.

Stanarine su prilično skupe, kao i gradski prijevoz, kažu neki.

U potrazi za poslom, novopridošli Hrvati guraju se po hostelima, po unajmljenim sobama i stanovima. Posao obično nađu za desetak dana. Naći ćete profesore koji rade kao konobari, građevince koji kuhaju. Ali i one s plaćama od 4 tisuće eura. Neki odlaze jer nisu mogli naći posao, oni koji ne žele pred kamere govore nam o obiteljima kod kuće, kreditima koje plaćaju iz Irske, poslodavcima koji su im ostali dužni pet plaća. To je tužna slika hrvatske emigracije u Irskoj.

Većina njih ili jedan dobar dio njih su veoma dobro obrazovani i Hrvatska je jako puno u njih uložila i gubi sve te ljude s doktoratima koji masovno odlaze iz Hrvatske. To je neprocjenjivo što Hrvatska danas gubi. I ne gleda što treba napraviti da omogući tvrtkama da budu atraktivne radnoj snazi koja odlazi, kaže Ivan Stojanović, vlasnik agencije za zapošljavanje.

Najviše se traže pomoćni radnici u kuhinji i konobari. Po satu, minimalno se dobiva 8 eura. Ali nije sve tako blistavo. Prvi posjet liječniku plaća se 50 eura. U nekim tvrtkama nije baš pametno odlaziti na bolovanje.

Većina tvrtki, barem moja, ako sam bolesna, ne plaćaju bolovanje. Znači, ako me nema pet dana to se već dosta osjeti na plaći, kaže Ana-Maria Hota. Ali zadovoljna je svim ostalim. O iskustvima u Irskoj piše vrlo čitani blog, i više se ne namjerava vraćati živjeti u Hrvatsku.

Koliko god mi imali divno vrijeme i hranu, kao da vam, gdje god krenete, netko pokušava otežati život. Ovdje mi se čini da olakšavaju život, kaže. Neki kažu da u samome Dublinu ima čak 15 tisuća Hrvata.

Ivanu Martinčeviću kao pravom Slavoncu nedostaju kulen i kobasice od kuće. I tu žal za Slavonijom prestaje.

Jednostavno je nevjerojatno da toliko plodna zemlja može tako loše proći svih ovih 20 godina koliko smo samostalni i slično. Ovdje u Irskoj toga nema, zemlja nije toliko plodna i imaju svoju poljoprivredu te je razvijena i mogu od toga živjeti, a onako plodna zemlja je maltene propala. Znam dosta ljudi iz Poljske i Ukrajine koji su ovdje i broje dane do povratka, oni imaju zacrtano, ovdje su 5 ili 10 godina, i žele nazad u svoju zemlju, kaže Martinčević koji pod ovim uvjetima ne razmišlja o povratku. Razmišljam o kupnji kuće i slično, ali ne o povratku, kaže.