Taekwondo humanitarci

S jedne strane djeluju opako. No s druge strane, zagrebački taekwondoaši iz imaju golemo, meko srce.

Sve je počelo prije 24 godine. Postojala je tada samo volja sadašnje glavne trenerice i tajnice teakwando kluba Jastreb  Tamare Pradegan da na noge postavi klub. Prostor za treniranje nije imala. Treninge je prvim članovima održavala po raznim dvoranama, molila za slobodne termine. I tako iz dana u dan, godinama. 2003. ostvario se moj prvi san i dobili smo prostor za rad i djelovanje. Bila sam najsretnija na svijetu kad smo otvorili ova vrata, a onda sam shvatila da me čeka velika kalvarija jer nisam imala kune u džepu, a prostor je zjapio prazan i potpuno devastiran. Svaki roditelj je kupovao po jednu ciglicu koja je koštala 100 kuna i skupljali smo novac kojim smo kupovali boju, kreč i sve potrebno da bi ovaj prostor priveli svrsi, prisjeća se Tamara. Radilo se puno, a pomagli su svi i djeca i roditelji.

I uza sve to, na terenu su postizali uspjehe. Izrasli su u naš ponajbolji taekwondo klub. Dvanaest puta osvajali su prvenstvo države, što u kadetskoj, što u seniorskoj konkurenciji. Uspješni članovi kluba su i Paola Strašćek i Vedran Golec. Paola je viceprvakinja sa svjetskog prvenstva održanog u Bakuu 2014. i prvakinja Balkana. Vedran je dugi niz godina je najbolji sportaš na prostoru Lijepe naše, u ovom trenutku se nalazi na 6. mjestu liste Svjetske taekwondo federacije, Olimpijski je kandidat, a u klubu se nadaju da će izboriti Olimpijadu i tako osvojiti povijesno mjesto u muškoj konkurenciji za Hrvatsku.

Rad, treniranje, odricanje – nema druge formule za uspjeh. Ali naodmet nije ni činjenica da je glavna žena kluba prilično opasna; naravno, u pozitivnom, sportskom smislu. U Hrvatskoj sam, kako kažu, jedina žena nositeljica 7. dana svjetske taekwondo federacije ta titula pripada uistinu rijetkima i u muškom taekwondo svijetu, o sebi kaže Tamara i dodaje: radilo se i stvaralo godinama, odricalo se jako puno, ali uvijek to stavljam u drugi plan. Ono što je vrijedno su djeca koja se nalaze iza mene i treneri koji brižno skrbe o njihovom radu i njihovim uspjesima.

E, tu dolazimo do one druge strane njihove medalje. Možda i najsjajnije, a ta je: humanitarno djelovanje.

Pod motom 'ne postoje velike stvari, samo male stvari učinjene s puno ljubavi' organiziraju humanitarne turnire i tako pomažu drugima: obiteljima, samohranim majkama, životinjama… komu god da su vidjeli da je pomoć potrebna. U pozivima na svoje humanitarne turnire ljude dobre volje pozivaju da se pridruže ljudskoj dobroti nesebičnog davanja i da na dan natjecanja donesu svoj dobrovoljni prilog – koji put novac, koji put konkretne stvari.

Neopisivo je zadovoljstvo kad možeš u životu nekome pomoći, a sport u biti i je nekakva pozornica gdje je osim postizanja rezultata naglasak i na pomaganju i na fair-playu. Uostalom možemo reći da je ovaj turnir na neki način izražavanja našeg fair-playa … iskren je Vedran. A trenerica Pradegan na to dodaje: Bez obzira što su uspjesi veliki, ako čovjek ne pomaže onima u potrebi, onima kojima je pomoć najpotrebnija, mislim da njegov smisao života zapravo i nema smisla.

Njihov itekako ima. Jer iz godine u godinu dokazuju da su veliki sportaši, velika srca.