Blato na Korčuli - mjesto bez kredita i po mjeri čovjeka

U prošlom stoljeću Blato na Korčuli pogodila su dva velika iseljenička vala, pa ih tako danas više živi u Australiji ili Južnoj Americi negoli na otoku. Ali nisu se predali. Izgradili su politiku kojoj je cilj sačuvati život  na otoku i to im je uspjelo. Mjesto ne živi na kredit, posluje u plusu, brine se za svoj pomladak - ima kvalitetu života na kojoj im mnogi zavide.

Blato na staroslavenskom znači velika površina vode. Godine 1911. blatsko polje je isušeno a voda je odvedena kanalima u more. Plodno polje od tad hrani vrijedne ljude - nema obitelji koja nema masline i vinovu lozu. Sa zemljom se, kažu Blaćani, i danas živi i kad je ona tek sporedni izvor prihoda. Blato ima i svoja naselja uz more. Jedno od njih je Prigradica - glavna blatska luka.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća otok je zahvatila kriza zbog bolesti vinove loze. Samo u jednom danu - 25. svibnja 1925. s rive u Prigradici u Australiju i Južnu Ameriku otišlo je 1200 ljudi. Blaćani to pamte kao najcrniji dan u povijesti mjesta. Šesto mjesto po veličini u Dalmaciji tih je godina brojalo 8 tisuća stanovnika, a vrlo brzo postalo je najiseljenije dalmatinsko mjesto. Mladi su Blaćani zbog gladi krenuli u svijet. Rijetki su se nakon 2. svjetskog rata vratili u rodno mjesto. Iseljavalo se iz Blata i nakon 2. svjetskog rata. No taj val iseljenika ipak je ostao vezan uz mjesto.

Stara blatska poslovica kaže da je tužna kuća u kojoj nema dječjeg plača i staračkog kašlja. U središtu mjesta jedno uz drugo stoje dom umirovljenika, srednja, osnova škola i vrtić. Mjesto je to u kojoj generacije poštuju jedna drugu. I u kojem se sve radi kako bi natalitet bio veći.  Općina Blato poznata je po poticajima za novorođenu djecu. Za prvo 5 tisuća, za drugo 10, za treće čak 60 tisuća kuna, a za četvrto i svako sljedeće čak 72 tisuće kuna. Sve se radi kako bi se obitelji zadržale na otoku. Djeca u Blatu mogu birati između dosta aktivnosti.

Kad završe osnovnu školu mladi Blaćani rijeđe nego ostali vršnjaci s drugih otoka moraju otići na kopno u srednju školu. Imaju gimnaziju, srednju školu za tehničare u strojarstvu, turističku školu u Korčuli i Vela luci - samo se za medicinska zanimanja školuje u Dubrovniku, Splitu ili Zagrebu. A one koji odu u srednju školu ili na fakultet Općina pokušava stipendijama vratiti na otok. Obveza je Blata da u 6 mjeseci zaposli mladog čovjeka koji se vrati. Ako ne uspije - ne traži povrat novca.

Otok Korčula se posljednjih desetak godina spominjao po narkomaniji i narkomafiji - danas, kažu mještani, zatišje. A da bi se mladi sklonili s ulice brine Nogometni klub Zmaj i Viteško Udruženje Kumpanija. Mladi i oni nešto stariji korisno provode vrijeme. Druže se i čuvaju kulturnu baštinu.

I dok će mnogi reći da je pojavnost izvanbračnih zajednica rezultat modernog života, u tradicionalnom Blatu već je desetljećima običaj da se obitelj osnuje prije nego se ozakoni brak. S druge strane Blaćani su iznimno religiozni i posebno su ponosni na blaženicu Mariju propetog Isusa Petković - rođenu Blajku. Osnovala je red Kćeri milosrđa svetog Franje, prvi samostan je osnovala u Blatu, pa u Subotici, a onda nekoliko njih u Južnoj Americi.

Brodogradilište Radež gospodarski je motor mjesta - 330 ljudi s otoka proizvodi opremu za kruzere, gradi manje turističke brodove i opremu za ribogojilišta. Izvoze u Njemačku, Finsku i Norvešku. Brodogradilište je radno vrijeme prilagodilo radnicima. Radi se do 14.30 kako bi se kasnije stiglo raditi na zemlji. I stari se Blaćani vole pohvaliti radnim navikama, nije čudno vidjeti i 90 godišnjake kako naporno rade.

U ovoj priči nećemo o suparništvu između Vela Luke i Blata - o sukobima koji ne jenjavaju desetljećima. Naši sugovornici pomirljivo kažu - svađaju se i članovi obitelji, gdje neće i susjedi. No i jedni i drugi žele krenuti naprijed, u bolju, zajedničku budućnost. Ipak im je sudbina vezana za isti otok.