Znate li što je sve prepreka osobama s invaliditetom?

Život u kolicima ne može se usporediti s normalnim životom. To najbolje znaju oni koji su cijeli život proveli tražeći način kako zaobići brojne prepreke pred kojima se nađu.

Jedan od njih je i Branko Bizjak, kojemu je s 18 godina dijagnosticirana mišićna distrofija zbog koje je završio u kolicima.

Život u kolicima nije život kakav je Branko zamišljao. U danima kada je cijeli život bio pred njim saznao je da boluje od mišićne distrofije - progresivne bolesti koja svakoga veže za kolica.

Za bolest je saznao dok je još bio student. Primijetio je da se sporije kreće i da sve češće pada. Vježbe su postale njegov život. Nadu nije izgubio ni kada je ostao zarobljen unutar svoja 4 zida. Tu je bio jedan hodnik od 7 metara u kojem nije bilo nikakvog namještaja i tu sam se počeo polako kretati gore-dolje. Stao sam na tu stazu i kazao sam sebi – ovo je tvoja trkaća staza, ovdje ćeš pobijediti ili ćeš umrijeti.

Na svojoj trkaćoj stazi pobjeđivao je više od 20 godina. Onda je bolest učinila svoje, a zbog neprilagođenih ulaza i prilaza kretanje u Zagrebu bilo je sve teže.

Godine borbe prvih udruga koje su se osnivale donosile su i određene rezultate. Njihov grad postao im je sve pristupačniji, no i dalje postoje mjesta koja im nisu prilagođena. Prometala, tramvaji, pa čak i niskopodni tramvaji koji su uvedeni upravo za osobe koje su invalidne, starije i nemoćne i majke s djecom. Međutim da bi ja ušao u tramvaj, dođete na stajalište, rubnik od pločnika je previše udaljen od tramvaja i vi ne možete ući, jer jednostavno možete past između tramvaja i rubnika, ističe Branko.

Promet nije jedina stvar koju treba prilagoditi. Loša infrastruktura obrazovnih institucija ponekad je glavna prepreka koja utječe na budućnost osoba u invalidskim kolicima. I obrazovne ustanove često nemaju pristupačne ulaze za osobe s invaliditetom. Lakše kretanje i jednake prilike priželjkuju svi.

Branko voli odlaske u kazališta i muzeje, ali često ostane pred vratima. Zato se njegovi odlasci svode samo na one kroz čija vrata može proći. Hvali muzej Mimara koji je tako vješto ukomponirao rampe da se uopće ne narušava pročelje zgrade.

I dok se bori s preprekama o kojima drugi ne razmišljaju, Branko tvrdi da  od života treba uzeti sve što je dobro, lijepo i pozitivno, makar to bila i nesavladiva stepenica na ulazu u zgradu.