Romeo i odlagalište smeća

Romeo Imbrišević, ime i prezime vjerujemo dobro znano pratite li Dobro jutro, Hrvatska. Za one koji ne znaju Romeo je fotograf koji se godinama bori da Lijepa naša to doista i bude. Svojim objektivom hvata neviđene količine smeća i olupina koje nastaju nemarom naših sugrađana.  

Organizira i akcije čišćenja i uklanjanja olupina i namještaja iz prirode. Nedavno je posjetio i Pelješac gdje ga je dočekalo ne samo smeće već i čopor divljih čagljeva.

Umjetnost fotografije privlačila je Romea još od malih nogu. Već 30 godina svjedok je raznih ekoloških priča koje se kriju iza Lijepe naše. Sa svojim objektivom prošao je svijet, a priroda ga najviše inspirira. Otišao sam  u slobodne umjetnike i živim od prirode, od kalendara, od razglednica, dakle lijepe stvari, gledam Hrvatsku s ljepše strane, kaže Romeo. I dodaje da ipak postoji nusprodukt u tom ružičastom svijetu. Iako voli prirodu, on ne može ne primijetiti odlagališta otpada koja je uništavaju. Upravo takve prizore svakodnevno fotografira.

U međuvremenu se priključio skupini entuzijasta iz udruge Zelene stope. Zajedno s njima otkriva  brojne olupine na putu i provodi ekološke akcije čišćenja Hrvatske od istih. Krenuli smo, počeo sam s olupinama jer sam tada radio u listu Automagazinu. Rekao sam uredniku da uz autoput D1 do Plitvica ima 100 olupina. A taj broj, kad se gleda cijela regija, znatno je veći. Dakle nije normalno u zemlji koja ima pridjev Lijepa da fotograf nađe 15 000 olupina razbacanih po šumarcima, rijekama i jezerima, ističe Romeo.

Uz rijeku Savu, nedaleko od zagrebačkog kvarta Savica, smeće se svakodnevno nagomilava. To, opet, nadahnjuje Romea za novu priču. Mogao bih proći pored ovog slapa i da ne vidim ovu ružnu sliku, međutim prije 10 godina sam zbog mog nekog građanskog neposluha išao provjerit, ne izgleda mi ovo neizvedivo za maknuti!

Njegova borba za prirodu i znatiželja dovele su ga nedavno i do Pelješca. Uz prijatelja fotografa zaputio se na odlagalište komunalnog otpada Vinošte, nedaleko od Trpnja. Šokirao se prizorom zlatnih čagljeva koji caruju nad poluotočnim smetlištem. Kad smo mi prišli tom otpadu iz šumarka čujemo zavijanje, rekoh hoće oni izaći? Miljac kaže samo trebaš biti strpljiv. Sad mi čučimo na tom smetlištu, auto je prikladno ofarban, pa smo ga pokrili maskirnim mrežama i čučimo sat, dva, tri, a oni arlauču u šumarku, govori o tom iskustvu Romeo.

Na Pelješcu, u Varaždinu, Zagrebu ili bilo kojem drugom mjestu u Hrvatskoj, Romeo smatra da se uz malo truda sve može riješiti. Nije to ništa neizvedivo, nedostaje smo dobre volje. Ja se držim devize starog Kineza: nije važno kakve je mačka boje ako lovi miševe. Mene apsolutno ne zanima tko je ovdje iskrcao smeće, je l' iz neke stranke, da li je lijevi i desni, ali ono  ne može tu stajati.