'Zašto smo manje plaćene?'

Prema Državnom zavodu za statistiku Hrvatice za isti posao dobivaju u prosjeku 10 % manju plaću, a prema Eurostatu razlika je 7 %. I među nižima je u EU.

Gordana Frgačić
iz Zagreba uspješna je menadžerica za ljudske resurse u jednom trgovačkom lancu.

Kao studentica njemačkog i poljskog jezika jedno je ljeto radila i usavršavala jezik u Njemačkoj i tada je doživjela nešto neobično. Kad sam došla tamo, gledali su me kao čudo koje je došlo s istoka, pa su me svašta ispitivali. Bilo je tu smiješnih pitanja. Međutim ono koje me jako iznenadilo čak i šokiralo bilo je pitao kolege koliko su žene u Hrvatskoj manje plaćene od muškaraca.

To je pitanje u njoj pokrenulo lavinu drugih. Ono ključno Zašto smo manje plaćene? upotrijebila je za naslov svoje knjige. S vremenom je primijetila, kaže, što prolazi, a što ne. Učila je i na vlastitim pogreškama. Vlastita iskustva i iskustva svojih kolegica stavila je na papir. Od malih nogu vas uče da manje vrijedite. Mi smo još uvijek jedno patrijarhalno društvo gdje se djevojčice odgaja da se zapošljavaju u industrijama koje su same po sebi manje plaćene kao što su školstvo, zdravstvo. To su sve krasna zanimanja. Na kraju krajeva ja sam počela kao prosvjetar. Međutim, to su industrije koje su manje plaćene.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2013. najviše je zaposlenih žena u trgovini na veliko i malo, obrazovanju, te prerađivačkoj industriji. Na četvrtom mjestu su djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi gdje je, zanimljivo, razlika u neto plaćama između žena i muškaraca najveća. Prosječna neto plaća za ženu zaposlenu u toj djelatnosti je oko 5 740 kuna, a muškarčeva gotovo dvije tisuće kuna više. Velika je razlika i u poslovima s financijama, osiguranjem, te nekretninama.

Prema Državnom zavodu za statistiku razlika u svim djelatnostima je oko 10 posto,  dok je prema Eurostatu manja - iznosi sedam posto. Po tome se ubrajamo među europske zemlje s najmanjom razlikom u plaćama između žena i muškaraca. Žene, kaže, nerijetko i ne znaju da su manje plaćene. A razlika se često krije u ovome: Većina žena traži znatno manju plaću na razgovoru za posao za istu poziciju od muškaraca. Znači da podsvjesno negdje mislimo da nismo vrijedne toga, da manje vrijedimo.

U ostvarivanju svojih prava žene bi trebale biti glasne. I još glasnije! Prvenstveno ono što preporučam ženama je da traže. One ne traže, one čekaju da netko dođe i da im ponudi službeno vozilo, da im ponudi bolju plaću, bolji ured, bilo što. Jedan od tih trikova je - jednostavno dignite ruku i tražite, najgore što se može dogoditi je da dobijete - ne.Ako već na početku karijere pokažete da ste slabe, nemoćne, pokorne i podložne samo zato što želite ostati u zoni ugode, bolje je da ne planirate neku ozbilniju karijeru.

Krenete li je graditi kao snažne, borbene, odlučne žene moguće je da vas nazovu i muškaračom i luđakinjom. Nazivali su tako i Mariju Jurić Zagorku, našu veliku novinarku, aktivisticu i književnicu. Ona se za svoj položaj u društvu itekako izborila. Izborite se i vi!

O poraznoj statistici jutros su u emisiji Vita jela zelen bor razgovarale i Ivana Šimek iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te Anamarija Tkalčec, voditeljica programa socijalne pravde i jednakih mogućnosti Udruge CESI.

Emisiju u cijelosti pogledajte na platformi HRTi ili u emisijama na zahtjev.