I stolci u restoranu mogu biti izložba

Izloženi su, ali nisu samo za gledanje. Možete ih dodirivati, sjesti na njih. Štoviše, poželjno je da sjedeći na njima uživate u jelu. I sve to zbog prijateljstva arhitekta Andrije Rusana s mnogim svjetskim dizajnerima.

Andrija Rusan došao je na ideju da prostor restorana uredi doniranim stolcima svojih prijatelje. Zamolio ih je da za prostor doniraju, poklone neki stolac kojeg su oni autori, kojeg oni imaju, nečiji tuđi dizajn, nešto što bi bio odraz njihovog stava prema tom elementu uređenja. Do sada se tako na jednom mjestu našlo 60-ak različitih stolaca s različitih strana svijeta, iz Portugala, Španjolske, Japana, Finske, Njemačke, Austrije i naravno Hrvatske.  

Stolci iz podruma i s tavana preseljeni su u restoran. Vremenski raspon u kojem su nastajali dulji je od 100 godina. Ima u zbirci stolaca korištenih 50-ih, 60-ih, 70-ih godina prošloga stoljeća, među kojima se ističe stolac Bernarda Bernardija, istaknutog hrvatskog umjetnika tog doba.

Najstariji stolac dolazi iz Austrije. Ima i brata blizanca. To je stolac bečkog arhitekta Otta Wagnera, vjerojatno najznačajnije arhitektonsko ime 19. iI 20. stoljeća. To je stolac koji je rađen za Postsparkasse 1900. Ne znam što reći više o ovom stolcu osim da pokušavam naći što više vremena sjediti u njemu, uživati, objašnjava Andrija.

I stolac Zlatka Ugljena ima zanimljivu priču. Neokrznut je prošao barikade i rovove tijekom rata u Sarajevu. Dizajniran je za jednu od najvećih sportskih priredbi na ovim prostorima, za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. pa ne čudi da ima pahuljicu na naslonu.

Svaki stolac ovdje ima svoju priču. Svaki je pravo malo remek-djelo, a stavljeni u uporabu ispunjavaju svoju svrhu u potpunosti.