Može se sve što se hoće

U Armeniji je nedavno održano 1. Europsko prvenstvo u borilačkim sportovima za gluhe i osobe oštećena sluha. Prvi put  i odmah zlato za Hrvatsku osvojila je  Sara Rajčević iz Paljevina pokraj Bjelovar. Tako je okrunila svoj dvanaestogodišnji trud na tekvandou koji joj je i pomogao kada je imala tek 5 godina.
Razredni kolege, članovi Tekvando kluba FOX, obitelj prijatelji, dočekali su Saru po povratku iz Armenije. Najponosnija na 100. i za sada najveću Sarinu medalju bila je naravno obitelj, osobito sestra Tesa i majka Mirela. Sa sestrom je trenirala cijelo ljeto i po dva puta dnevno, a majka je glavna vozačica, ali kako kaže ne žali jer djetetov uspjeh je i uspjeh roditelja.

Nakon zasluženog slavlja vrijeme je opet za trening što znači obući oklop, štitnike za ruke i noge, zaštitnu kacigu i Sarina najveća ljubav može početi... To je sport u kojem je važna brzina i razmišljanje, a ne samo lupanje bez veze i nabijanje po protivniku. Ja ga doživljavam kao neku igricu. Borba je igrica u kojoj je cilj u što kraćem vremenu što lakše doći do boda. Mnogo je bodova u svojem životu već osvojila. Počela je s pet godina.

Rođena s oštećenjem sluha i lošom motorikom pa su roditelji odlučiti da je bavljenje borilačkom vještinom dobro za njen daljnji razvoj. Srećom su, nakon dosta potrage, pokucali i na vrata TK FOX gdje su ih primili unatoč tome što je Sara imala problema sa štitnjačom i sluhom. Mi smo je objeručke prihvatili. Hendikep bi joj smetao u životu da se nije počela baviti sportom. Kroz sport je ona razvila koordinaciju, motoriku, a i bolje komunicira, ističe trener Feđa Medak.

Danas ova učenica 2. razreda Opće gimnazije ima brojna natjecanja iza sebe. Ove godine je primjerice bila 3. na seniorskom prvenstvu Hrvatske, na Austria i Srbia Openu. To što joj je sluh 70 posto oštećen i što nosi slušni aparat nije prepreka.

Sarin je uspjeh dobar primjer da se može sve što se hoće. Nemamo puno reprezentativaca poput Sare. Imamo još u rukometu Bojana Crnojevića koji je u reprezentaciji gluhih. To je i za nju i za nas veliki uspjeh, ponosan je Stevo Filipović iz Sportskog Saveza gluhih Bjelovar.

Da ima nešto u tim genima svjedoče i njezine dvije sestre koje također treniraju tekvando. Tesa odmah u njezinoj blizini, a najmlađa Olja vješto svladava prve borbene korake i udarce. To je u biti velika čast, biti uzor nekome, kada znate da vas netko slijedi i radi onako kako biste vi. Morate biti ponosni na to, kaže Sara.

Najveći Sarin san su sljedeće Olimpijske igre. Ne sumnjamo da će joj se ostvariti.