Disleksija i škola

Jutros su u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' gostovali doc. Jelena Kuvač Kraljević s Odsjeka za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i učiteljica mentorica Dorotea Buntak.

Doc. Kuvač Kraljević bavi jezikom, čitanjem i pisanjem, članica je Stručne radne skupine za izradu prijedloga Okvira za poticanje i prilagodbu iskustva te vrednovanje postignuća učenika s teškoćama u razvoju u sklopu Cjelovite kurikularne reforme koju vodi dr. sc. Boris Jokić. Učiteljica mentorica Dorotea Buntak radi u OŠ Trnsko i članica je Povjerenstva za kurikularnu reformu.

Disleksija se definira kao poremećaj u čitanju u kojem je dostignuta razina čitanja niža od očekivane s obzirom na kronološku dob, a karakterizira je brojnost i stabilnost pogrešaka. Procjenjuje se da je 8% populacije dislektično u različitom stupnju, odnosno da ima veće i manje poteškoće u pitanju i pisanju. U Hrvatskoj se još uvijek kasno prepoznaje da dijete ima disleksiju, govori doc. Kuvač Kraljević, zbog nedostatka preventivnih mjera i kasnog uočavanja simptoma moguće disleksije. Disleksija se ne može spriječiti, jer je razvojni poremećaj, ali se ranom dijagnostikom u predškolskom periodu može odgovarajućim vježbama ublažiti i tako djeci olakšati školovanje. Djeca s disleksijom ranije izlaze iz obrazovnog sustava, mada bi uz podršku, koja na žalost izostaje, mogli doći do njegovo kraja. Istraživanja pokazuju, dodaje doc. Kuvač Kraljević, da djeca s disleksijom više imaju emocionalnih problema, nego što im ostaje  problem s čitanjem i pisanjem.  

Kao učiteljica koja uči učenike čitati i pisati, učiteljica Buntak primijetila je da neki učenici imaju poteškoća u usvajanju čitanja i pisanja te joj se čini da broj učenika s takvim poteškoćama se iz generacije u generaciju povećava.
Primjećuje da neki učenici teže usvajaju glasovnu analizu i sintezu, teško pamte slova, pri pisanju griješe, ispuštaju slova,slogove ili riječi, ili zamjenjuju slova ili slogove, rukopis je često nečitak, teško uče čitati, spori su, griješe, zamjenjuju slova ili riječi, često ne razumiju što su pročitali. Uočljiva je velika razlika između usmenog i pisanog izražavanja. Zbog svih tih poteškoća, učenici pri samostalnom učenju gube motivaciju i odustaju od čitanja i učenja, ne žele pisati niti prepisivati s ploče. Učiteljima puno pomaže ako su djeca prošla neki program još u predškolskoj dobi. Sam rad učitelja s disleksičnom djecom ovisi i o tome, ističe učiteljica Buntak, ima li škola logopeda. Njoj je u radu pomagao socijalni pedagog, ali sistematske pomoći od obrazovnih struktura zapravo nema. U svom radu primijetila da je disleksičnoj djeci dobra pomoć u učenju crtanje umnih mapa, jer zapravo disleksična djeca i pamte u slikama.

Pravilnici u školstvu sve lijepo propisuju, govori doc. Kuvač Kraljević, a onda praktični dio ostaje 'na učiteljskim leđima' – sustav očekuje da učitelji i prepoznaju i djeluju i upute dijete na specijalističke preglede i osmisle individualizirane pristupe i provedu metodičke prilagodbe… Ono što bi se trebalo mijenjati je pristup poučavanju, pa doc. Kuvač Kraljević vjeruje da će ova reforma kurikuluma ići upravo u tom smjeru.

Kod učenja djece s disleksijom i disgrafijom veliku ulogu imaju roditelji koji im čitaju i pomažu u pronalaženju za njih najprimjerenijeg oblika vođenja bilježaka. Djeci u partnerskom odnosu trebaju pomagati i roditelji i učitelji, ali i škola, a upravo podrška škole najčešće izostaje. To znači da nema podrške stručnih suradnika i veće proaktivnosti ravnatelja škole, jer se, kako kaže doc. Kuvač Kraljević, cijeli individualizirani program treba stvarati u partnerskom odnosu roditelj-učitelj-škola.


Uz razgovor o disleksiji i kako se s njom nositi u školi ekipa Dobrog jutra snimila je i priču o Marku i Aniti koju su zahvaljujući profesorima i svojem trudu, uspjeli premostiti najveće zapreke i tako postati primjer svima koji misle da ne mogu svladati čitanje.
 

Da nije lako biti različit, najbolje znaju oni koji s disleksijom žive  jer ona često nosi i emocionalne i psihosomatske tegobe. Kako ne bi doživjeli neuspjeh prilikom čitanja, pisanja i računanja Zaklada Čujem, vjerujem, vidim pronašla je rješenje. Predlažu prilagodbu zasad šest obveznih naslova lektire za učenike s disleksijom. Jedna takva knjiga skuplja je od dva do tri puta od obične zbog većeg broja ilustracija i tiskanja u boji, a već u listopadu ove godine moći će se naći na školskim klupama.

Anja je uspjela u onom što je možda i najteže - ignorirati društvo koje i dalje nedovoljno zna o disleksiji. Sram i dalje postoji, ali upornost je jača od bilo kakve složene rečenice koju mora pročitati. Isto tako nova školska godina uz prilagođene udžbenike ni za Marka više neće predstavljati toliki problem.