Kuća kao muzej nekog prohujalog vremena

Ako imate stari naslijeđeni namještaj, nemojte ga bacati. Ostavite ga u naslijeđe, jer vaši unuci mogli bi jednom biti ponosni. Priču o etno kući sa starim namještajem nedaleko Duge Rese snimila je ekipa Dobrog jutra. 

Na putu iz Duge Rese ekipa je skrenula u Belajsku Vinicu. Na velikoj parceli obnovljena hrastova kuća, stara više od stotinu godina, svojom toplinom kao da doziva. Prije ulaska zastali su u uređenom vrtu. Ondje ih je dočekala vlasnica kuće Sanja Ferkula.
  
Cijela obitelj sudjelovala je u obnovi kuće i njezinu pretvaranju u etnooazu u kojoj se može živjeti. Umjetničku notu s etnografskim elementima kući je dala Sanjina majka koja je nastavnica likovne kulture.
 
Ljudi obično imaju starine, ali one su negdje zametene u nekoj prašini i jednostavno propadaju pod zubom vremena, pod crvotočinom i tako da smo mi ovdje okupili puno tih starina i moja majka ih je posložila onako kako je nekada stara kuća izgledala. U tu svrhu sašila je čak i lutke koje predstavljaju članove neke obitelji koje znači obavljaju određene radnje. I ta kuća danas izgleda vrlo, vrlo ugodno kao da ste ušli u neko prošlo vrijeme, objašnjava Sanja.

Dio etnokolekcije je i stupa koju su rabile bake i prabake, a ova ju je obitelj sačuvala kao baštinu toga kraja. Stupa je u našoj obitelji jako dugo, stara je vjerojatno stotinjak godina. Služila je nakon što se pobere konoplja i lan, i nakon što se namaču nekoliko dana u rijeci Mrežnici, da ih takve onda 'stupa' između zubi stupe kako bi se što više stanjili da bi se dobila vlakna, a onda naravno potom i platno.

Osim naslijeđenih starina Sanja kupuje i skuplja zaboravljena narodna blaga po kućama, sajmovima i antikvarijatima. Katkad među starinama otkrije neku dragocjenost. U jednoj takvoj kući, zapao mi je za oko jedan jako interesantan okvir. Slika se apsolutno nije vidjela. Kasnije se okvir potpuno raspao, a kako je na slici bio debeli sloj čađe, dala sam ju restaurirati našem akademskom slikaru u Dugoj Resi gospodinu Vladimiru Bašiću. On je špahtlom skidao sloj čađe i došao je do ovakve vrijednosti ispod. To samo dokazuje koliko se takvih blaga još uvijek krije po različitim starim kućama u našoj okolici.

Sanjina majka dala si je  truda i napravila rodoslovno stablo. Dio obiteljskog naslijeđa po ženskoj liniji su i tradicionalna glačala. U svojoj obiteljskoj ostavštini imamo i poznata glačala koja su se punila žarom. Međutim manje je poznato da se u našim krajevima vrlo često peglalo vrlo jednostavnim načinom – daskom i valjkom.

Zidni ukrasi, posteljina, stolnjaci, stari krevet, komode, prastari stol i stolice samo su neki od detalja zbog kojih je ovaj dom jedinstven. Jedan od mirisa kojeg se sjećam iz svog ranog djetinjstva bio je miris kave koji se širio iz ovog mlinca za kavu, a koristila ga je još moja baka. I takvih smo skupili nekoliko kako bi sačuvali uspomenu na prošla vremena. A kako je nekada u ovoj kući bila gostionica tijekom drugog svjetskog rata, sačuvali smo i originalne čaše iz tog perioda.

Kuća je okupana suncem koje se probija kroz mala okana. Prepuna je toplih drvenih elementa. Malene igračke seoskog namještaja imitiraju veliki svijet. Nalikuje na muzej nekog prohujalog vremena.

Drvena stara kola podsjetnik su da je život na tom imanju bio aktivan i lijep, baš kao i danas.