Informacijsko ratište

Od svjedoka raspada Jugoslavije i zatim sudionika Domovinskog rata, tko se nije nakon 2000. godine barem jednom zapitao, kako mu je malo ili gotovo nimalo dopušteno objavljivati, kako ga malo ima ili gotovo nimalo nema u hrvatskom eteru, u javnim medijima? Ili pak, ako je novinar, kako ga na primjer nema na edukacijama za novinare u globalističkim medijima u inozemstvu? Kako su za novinarske seminare i stipendije pod sponzorstvom krovnih globalističkih institucija neki ljudi podobni, pa se vraćaju na ključne položaje u hrvatskim medijima, a neki pak, neovisno o stručnosti, obrazovanju i medijskom iskustvu, nikad na takvu "obuku iz demokracije" neće ni biti poslani!..

"Znaš, čini mi se kako netko iz jednog središta baš svim medijima upravlja", rekao bi naš najbolji novinski kolumnist, ne znajući točnije odrediti, naravno, tko je to, koja organizacija ili središte? Ni je li iz Bruxellesa, Beograda, možda s Prisavlja? Tek fragmenti nečije informacijske strategije iziđu na vidjelo u takvim pričama. Ali, čijom voljom prikaz naše raznolike stvarnosti u različitim i tehnološki nepovezanim medijima na kraju zvuči gotovo unisono? Dan za danom, tako je u zemlji zatvorenoj u svoj skučeni prostor, u zemlji koja je 2000. ukinula tzv. izolaciju od svijeta.

Od 2000. godine svjedoci smo finalne promjene u tumačenjima Domovinskog rata i suvremene povijesti u javnom prostoru i u hrvatskim medijima. Iako bi svatko mogao još iz informacijski prijelomne 1995. nabrajati niz svojih pojedinačnih iskustava. Razumijevanje općih trendova, sažimanje niza fragmentiranih sjećanja kojima raspolažemo, te donošenje znanstvenog zaključka o obrascu, o strategiji, pravim razlozima i načinu uvođenja promjena, to mnogima ostaje nedostupno i daleko.

"Kad se mijenja dominantno znanje ili dominantna poruka u javnome prostoru, mijenja se i javni položaj glasnogovornika tog znanja ili poruke", napisat će prof. dr. Miroslav Tuđman rečenicu koja može biti nekakav odgovor na moje pitanje s početka. A možda može i objasniti razloge mnogih promjena i smjena uslijed prevlasti nove hrvatske informacijske strategije nakon 2000. godine.

Umjesto recimo braniteljske srdžbe, umjesto površnog novinarskog čuđenja, ili pak nevjerice i razočaranja pojedinim iskustvima i možda brzim javnim (a ne narodnim) zaboravom, profesor Miroslav Tuđman umjesto svega toga, u prvim dvama dijelovima knjige "Informacijsko ratište i informacijska znanost", (Hrvatska sveučilišna naklada, 2009.), nudi širokoj publici najprije povijesni uvid u predmet, mjesto, ciljeve i rad bardova informacijske znanosti. A zatim i vrijedan presjek primjera iz novije povijesti, od kojih uzima samo onoliko koliko mu treba za analizu, u čijoj je potki čežnja za nacionalnim uspjehom Hrvatske. Čežnja za uspostavom ravnoteže u narušenom odnosu između globalnih i nacionalnih vrijednosti.

Zašto je ovaj Tuđmanov pokušaj vrijedan pozornosti? Spoznajom da plivanje niz maticu donosi korist za razliku od plivanja protiv struje, mnogi se i danas boje znanstveno zarezati u bit većine materijala iz Domovinskog rata. Miroslav Tuđman je optimist kada govori o "dostupnosti" velike većine dokumenata iz tog doba, iako u gotovo svakom svojem zaključku mora priznati činjenicu da su kanali za publiciranje istine iz tih dokumenata u hrvatskoj javnosti, uglavnom nadzirani i zatvoreni. Je li u smislu stvaranja poželjnog javnog ozračja selektivne istine, ali zasigurno, u smislu očuvanja moći i vlasti!

Valjda je prirodno da mnogi zato danas odbacuju proučavanje manifestacija nacionalnoga suvereniteta u prikazama stvarnosti, tj. u lažnoj stvarnosti medija. Je li zato što predmnijevaju da ih to odmiče od novčanih fondova globalizacijskih mecena? Da ih marginalizira u nadziranim domaćim medijima, ili ih stavlja u oporbeni odnos prema domaćim vlastima ili kakvim takvim elitama u Hrvatskoj? "Strateg" promjena informacijskog sustava iz 2000. godine i kontrolor svih medija u Hrvatskoj, zar će ih odmah etiketirati i u javnosti smjestiti među desničare, ekstremiste, marginaliste, populiste? Vjerojatno još uvijek hoće!

Kad bismo recimo na dokumentarnoj osnovi snimili film o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, kad bismo recimo snimili film o Planu Z4, ili o balkanskom prekrajanju granica o kojem u svojoj knjizi "Balkanska odiseja" (1998.) piše lord David Owen? A što kad bi tko dokumentarno prikazao pojedine diskusije s "Kongregacije Centralnog komiteta SKH za čistoću društvenog znanja" iz 1984. odnosno ‘85. godine? (M. Tuđman, str. 88.)

Ili možda, kako bi bilo napisati dokumentarac o Aliji Izetbegoviću koji potpisuje svaki ponuđeni mirovni plan ili dogovor za BiH, pa ga odbacuje, ako se ne uklapa u teoriju unitarne države BiH s kasnijom brojčanom prevlasti jednog naroda u njoj. Film bi se prema istoimenoj knjizi Sefera Halilovića mogao nazvati "Lukava strategija", a izazvao bi unatoč tomu opet etikete autorima. Zar ne bi bio optužen za desničarenje ili što još gore, onaj tko bi u sferi javnosti dokumentirao Izetbegovićevo nuđanje Franji Tuđmanu da pripoji Zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj, u zamjenu za odricanje od Hrvata Srednje Bosne koncem 1993. godine? (vidi M. Tuđman str. 194.)

Zamislimo pak dokumentarac o proizvodnji kaotičnog pamćenja u narodu, o izjednačavanju ratnih zločina bez osude zločina protiv mira, bez imenovanja agresora u Den Haagu? Ima li izgleda u javnosti film o selektivnom odabiru slučajeva haškog tužitelja s pravom da sakrije dokaze koje želi, te da utječe prisilom na svjedoke. Pa film o teoriji zavjere o podjeli Bosne u Karađorđevu, o metodama proizvodnje fragmentarne istine i selektivnog pamćenja? Ili o banaliziranju nacionalne slobode, o rušenju prava konstitutivnog naroda, o Mati Bobanu koji govori kako je "nositelj suvereniteta samo narod", a ne: građanin pojedinac u unitarnoj BiH?

Znanstveno bi mogao tko bilo pisati do iznemoglosti, ali pokušaj javne objave toga rezultata u javnom mediju, završio bi vjerojatno ne u stožernom klasteru znanja, nego na margini javnoga znanja. Miroslav Tuđman analizira i primjer BiH u radu "Proizvodnja pamćenja: između povijesnog zaborava i pristanka na političke manipulacije". Piše o velikoj javnoj šutnji o neuspjehu glavnih čimbenika međunarodne zajednice u BiH, o prešućivanju dokaza, o manipuliranju pamćenjem, o informacijskoj strategiji unitarnosti u praksi, o nijekanju konstitutivnih prava hrvatskoga naroda u BiH.

Konačno, politika RH 2000. se odrekla vašingtonskih sporazuma i obveza prema Hrvatima u BiH. "Ne vjerujem da je odsutnost vlastita stava rješenje i da je izlaz u nedjelovanju", piše Miroslav Tuđman  svojevrsni vlastiti moto i dodaje: "Ljudi moraju djelovati sukladno svojem svjetonazoru, vrijednostima za koje su se opredijelili i moralnim načelima." I zato je knjiga vrijedna.  

Dalje! Da nije učinjeno 16. listopada 1990., je li kome zamislivo to da bi Hrvatska utopljena u današnjoj informacijskoj strategiji vratila spomenik banu Jelačiću u središte Zagreba? Ili postavila povijesnu gardu na Trg svetog Marka?Miroslav Tuđman tematizira i Jelačićev, a i postavljanje spomenika Stjepanu Radiću (27. listopada 2007.), pa u članku o memorijalnim spomenicima koji prvi put objavljuje, pokazuje kako su u Jugoslaviji sustavno uništavana groblja okupatora, kako je za Meštrovićevu “Povijest Hrvata” bilo mjesta na Sveučilištu u sferi znanosti, ali ne i drugdje u sferi politike. Piše o "Zidu boli" koji je mimo volje udruga premješten na bezlično izabrano mjesto na Mirogoj, a poruka tog zida još jedne hrvatske šutnje time gubi mjesto u javnom prostoru.   

Je li prošlo doba nacionalnih vrijednosti u informacijskom sustavu u Hrvatskoj, je li to doba nakon promjena pripremanih od 1995. bespovratno umrlo kako bi ustupilo mjesto globalizacijskim vrijednostima, upitat će Miroslav Tuđman. Pokazat će kako se ponavljanje tvrdnje o "izoliranoj Hrvatskoj do 2000." pretvorilo u politički simbol tadašnje udružene oporbe, kako je informacijska strategija nenacionalnog ušla u sve pore društva preko noći rušeći dotadašnje dominantne nacionalne obrasce.

Nekoć je mnogi član partije krstio noću dijete, a volio je Hrvatsku naglas samo u uskome krugu. Mnogi će tako i danas u vremenu globalističkog informacijskog sustava usred hrvatske demokracije rado i bez straha navijati za nacionalne boje na međunarodnim utakmicama, ali se dobro paze da ne viču jednake nacionalne parole ili rečenice izvan arena u trgovačkim i političkim poslovima, na tribinama, u znanstvenim ili medijskim radovima, u javnim razgovorima.

Tuđman knjigom razbija obrazac prema kojem raste velo tajnovitosti i selektivne istine, kojim našu suvremenu prošlost često omataju kontrolori javnog prostora i medija. Tuđman analizira informacijske operacije i strategije determinatora kaosa, upozorava da je temeljna zadaća medija i interneta nadzor gospodara nad korisnicima, prisilna socijalizacija masa. On ukazuje na sraz i neravnotežu između ljudskih prava, slobode, kulture, pa i nacionalnog suvereniteta s jedne strane, s novim vrijednostima globalizacije – tržištem, turizmom, informacijom, tehnologijom s druge strane...

Hladno i nepristrano prikazuje primjere specijalnih operacija JNA, bilo da je riječ o raketiranju Banskih dvora, o "Yutelu" kao instrumentu pripajanja BiH Srbiji, bio "Yutel" KOS-ova ili postaja "SKJ – Pokreta za Jugoslaviju", svejedno. Tuđman piše o trima operacijama naoružavanja pobunjenih Srba "Proboj", o diverzijama na 18 odašiljačkih objekata HRT-a, o projektu neovisne novinske agencije Odjeljenja za propagandni rat "Opera". Zatim o operaciji "Labrador" i diverzijama na židovsko groblje i Židovsku općinu u Zagrebu. Tuđman piše o sukobima niskog intenziteta, o javnoj diplomaciji – terminu koji je u vođenju informacijskog rata zamijenio pojmove "propaganda" i "informacijske operacije". 

On znanstveno obrađuje i pojašnjava našu ovisnost o prikazima  stvarnosti u javnim informacijskim i komunikacijskim sustavima. Ne vrijedi više ona "znanje je moć" (Bacon 1597.), nego pristup realnom komunikacijskom kanalu postaje stvarna društvena moć. Tuđman podsjeća na Kongregaciju za indeks zabranjenih knjiga (1571.), na tzv. "obvezni primjerak", na cenzorske odbore, na 400 milijuna Lenjinovih i 113 milijuna Staljinovih knjiga, te stotine tona Titovih i marksističkih knjiga koje su umrle preko noći s propašću komunističkoga svijeta. Tuđman podsjeća na to kako je Služba državne sigurnosti pratila emigrantski tisak, Bušića i Đurekovića, on tretira cenzuriranje znanja,  on analizira izdavanje "Hrvatskog biografskog leksikona" (HBL 1984.) i uza nj optužbe o "tihom maršu desnice u Hrvatskoj".

Analizira tekstove s Komisije za idejna pitanja CK SKH, ali zatim ne analizira izdavanje “Leksikona radija i televizije” 2000-tih godina, koji je na HRT-u jednakom metodom ideološki pročišćen od pojedinih autora i djelatnika. Iako je većina aktera iz komunizma aktivna u hrvatskoj javnosti, koji put je zaista teško razumjeti društveno znanje koje baštinimo iz naše prošlosti. Tuđman se nastavlja na hrvatsku i američku tradiciju iz čije literature gradi spoznaje. On kritizira komunističku informacijsku politiku preuzimajući instrumentarij naprednih hrvatskih autora, a građu o Domovinskom ratu crpi iz dokumentacije sa suđenja u Zagrebu, Den Haagu i drugdje. Kritizira i razgolićuje doktrinu haškog tužiteljstva o zajedničkom zločinačkom pothvatu vlasti RH i vodstva Hrvata u BiH, kritizira manipulaciju obavijestima na primjeru Vukovara i Srebrenice. Tumači promjene kroz činjenicu da je obavijest postala oružje, da je informacijski prostor postao bojišnica na kojoj se vode informacijski ratovi.

Iako će stručnjaci vjerojatno preferirati dijelove knjige koji pokušavaju pojasniti kako je 21. stoljeće donijelo potrebu novih pristupa teoriji informacijske znanosti, dio koji govori o doprinosu dr. Bože Težaka znanosti, ili pak dio o veličini vokabulara tekstova na hrvatskom, meni su nekako bliže analize konkretnih operacija i strategija.

Naglašavam dio o sukobu CIA-e i State Departmenta oko izvješća o propasti Jugoslavije, te dio u kojem M. Tuđman tumači dalekosežno izvješće Tindemansove “Međunarodne komisije za Balkan”, te Zagrebački summit o Zapadnom Balkanu, pa Europsku sigurnosnu strategiju i usud malog naroda. On analizira političku poruku Hrvatima iz 2000. da “suverenitet vodi u izolaciju”, a nova politika vodi “iz izolacije”, u “punu participaciju u globalnoj ekonomiji” i “integriranje Hrvatske na Balkanu”.

Ukratko, knjiga je vrijedna za novinare i sudionike događaja, jer će mnogima potvrditi strateški smisao vijesti i izvješća koji su vjerojatno godinama samo fragmentarno naslućivali. Te 2000. godine jedan urednik cenzurirao je u mojem prilogu o “zagrebačkom najvećem skupu državnika” izjavu francuskog predsjednika Chiraca koji je u Zagrebu izrijekom spomenuo Zapadni Balkan. Nakon tjedan dana sam taj urednik javno spominje taj pojam. Što to pokazuje? Informacijski sustav promijenio se brzo i nasilno, tzv. “mekana sila” došla je silovito, nasilje globalnog bilo je nezaustavljivo, nacionalno se povuklo na periferiju javnoga znanja. Usput, Europska unija Hrvatsku je integrirala na Balkan... 

“Iako predsjednik Bush još nije naredio američkim snagama da otvore vatru i započnu bombardiranje Iraka, oružane snage su započele ambiciozni napad uporabom elektronskog i psihološkog oružja na informacijskom ratištu” – napisao je New York Times u veljači 2003. godine. “Stručnjaci za kibernetsko ratovanje nedavno su izvršili napad elektronskom poštom, nagovarajući iračke političke, vojne i ekonomske čelnike da otkažu poslušnost Saddamu Husseinu.” Novina piše o bujici poruka putem mobitela, o 8 milijuna bačenih letaka. (izvor: VOA 24.2.2003.)

Umjesto zaključka, izdvajam za razmišljanje iz Tuđmanove knjige: “Informacijski prostor područje je sukoba informacija, odnosno prostor je informacijskog rata...U prošlosti uvijek je politička, gospodarska, diplomatska, vojna itd.... strategija bila presudna za ostvarivanje nacionalnih, političkih ili gospodarskih interesa, a informacijske strategije...imale su samo pomoćnu ulogu. U 21. stoljeću informacijske strategije postaju glavno sredstvo ostvarivanja ciljeva, a druge strategije djeluju kao potpora informacijskom ratu.”

Globalizacija je novi svjetski proces koji nije pitanje izbora, nego je neizbježiv, piše Tuđman. Svjetska recesija početkom 2009. godine pokazuje kako se svijet sve više globalizira, ali u odgovorima nacionalnih država na krizu, sve više su na djelu individualna nacionalna rješenja. Dakle, formula za nekakvu ravnotežu globalnog i nacionalnog, među velikim narodima ipak postoji.