Moderni Tarzan spašava drveće

Može li hobi postati posao? Može li dnevna rutina koja većinu nas ubija, biti posve drukčija, možemo li je živjeti strastveno, s osjećajem uzbuđenja i radosti kakve imamo kada se  posvećujemo svom hobiju? Naša sljedeća priča dokazuje da može.

Marko Švenda se bavio penjanjem po stijenjama, a sada živi od tog hobija. Za sebe kaže da je drvosječa.

No, nije on bilo kakav drvosječa, 41-godišnji Marko je, naime, jedan od rijetkih urbanih šumara u Hrvatskoj. Klasični drvosječa sve svoje radove obavlja s tla, dok je meni većina posla na stablu. Moram se popeti na stablo i tamo počinjem raditi, objašnjava Marko.

Gdje ne može dizalica, kao što je to slučaj s Botaničkim vrtom, ili pak, hotelom s pet zvjezdica, na scenu stupa Marko. Moj posao nije rad na stablima radi drvne mase, nego radi samog stabla, pokušavamo stablu produljiti životni vijek, učinit ga zdravijim, u neku ruku ljepšim, ističe.

Marko nije niti botaničar niti šumar po struci. Njegovatelj stabala, kako neki nazivaju njegovo zanimanje, postao je sasvim slučajno: kada je prije osam godina od svog dugogodišnjeg hobija odlučio napraviti posao. Bavio sam se slobodnim penjanjem i život te odnese u nekakve prilike i neprilike. Otvorio sam svoju firmu i u jednom trenutku sam morao odabrati što ću u toj firmi raditi, jer smo se bavili stvarno svačime, prisjeća se Marko.

Jedna od glavnih djelatnosti bila im je visinsko pranje fasada, sve dok nisu dobili ponudu za sanaciju jednog drveta. Već nakon tog prvog posla, pomislio je - Isuse, za ovo ću dobit novce.

A jedna od najvećih prednosti njegovog posla jest boravak na svježem zraku, ali i to što dobiva priliku penjati tamo gdje drugi ne smiju, poput, primjerice, na višestoljetnu platanu u arboretuma Trsteno.

Pri obavljanju svog posla, Marko mora biti izuzetno koncentriran: treba paziti da ne nastrada ono što se nalazi ispod stabla, ali da se ni sam ne ozlijedi. Motorna i ručna pila te cijeli arsenal užadi i osigurača njegov je radni je alat. Na sreću, još nikada s drveta nije pao niti se ozbiljnije ozlijedio.
Također, valja pripaziti i na samo stablo. Stabla imaju životni vijek koji nema veze s ljudskim i kad ti nešto zezneš na stablu posljedice ćeš vidjeti tek za deset godina, ističe Marko. 

Jedino što se Marko za deset godina nada vidjeti jest - sebe na stablu. Po mogućnosti nekom još višem, još većem, još zanimljivijem.