Medvjedi im dolaze brati voćke, a jež Fredi na večeru

Većina ljudi koja se namuči u životu sanja o mirovini i o preseljenju negdje na osamu. Daleko od buke, skupih računa i ponekad naporene okoline. No, koliko nas zaista to i učini? Fanika i Anton Jakovac preuredili su staru roditeljsku kuću i odselili iz grada u mjesto bez ijednog stanovnika.

Općina Brod Moravice u Primorsko-goranskoj županiji. Bajkovit kraj, prepun prirodnih ljepota, no čovjeka ni za lijek / niotkud. Prolazimo kroz Zahrt. Tamo nailazimo na prazne, zapuštene kuće i poneku vikendicu. Nakon nekoliko minuta stižemo u Doluš, naselje u kojem službeno živi samo dvoje stanovnika - Fanika i Anton.
Kuća u kojoj žive sagrađena je 1850.  na samoj granici sa Slovenijom. Obnovili su ju, uredili dvorište, zasadili vrt i voćnjak pa uselili mnogobrojne domaće životinje.

Ne fali nam ništa. Imamo sve. Imamo od krumpira, mrkve, cikle, blitve, paradajiz, paprika, feferone, salata, kukuruza nešto za životinje. Struju imamo, vodu smo si napravili sami svoj vodovod iz potoka, plin kupujemo na boce u Delnicama. Od životinja imamo kokice nesilice, neke japanske svilene, imamo patke i kuniće, nabraja Anton.

Ne smijemo zaboraviti 4 mace i 2 psa. Za Antona i Faniku to su punopravni članovi obitelji. Svaka životinja ima ime, ugađa im se na sve načine i redovito šeće pored Kupe u kojoj se često i okupaju.

Jednom ih je u šetnji presrela i medvjedica. Susret još dobro pamte. Imali smo susret s medom, opasan. Jako sam se prestrašila. Napala nas je jer nije vidjela gdje joj je medvjedić. Popeo se na drvo, psi su lajali, ona se uplašila i krenula na nas. Mi smo vrištali, vikali. Onda se pas odmakao, medvjedić sišao sa stabla i onda je bilo dobro. Još je par puta viknula i onda je otišla u šumu, prisjeća se tog neugodnog susreta koji je na svu sreću dobro završio Fanika.

Ipak kažu kako je ovo bio izniman slučaj. Medvjedi im svako malo navrate ubrati pokoju voćkicu sa stabla, a tu je i jež Fredi koji svaku večer dođe jesti tjesteninu, krumpir, meso. Fino se najede i ode, priča Fanika.

Ovdje nikada nije dosadno. Uz odmor i uživanje, uvijek se nađe i nešto za raditi. Uz poljoprivredne poslove vremena se nađe i za druženje s jedinim susjedima - domaćim i divljim životinjama. A fale li im kave sa starima prijateljima? Ovdje nema dana da netko ne dođe. Il ribiči, ili lovci, ili šetači. Uvijek je netko. Dođu nam djeca, vikendaši svake subote. Fale nam prijatelji, ali dođu nas posjetiti, ističe Fanika.

I dok većina ljudi sanja o životu u gradu i stjecanju materijalnog bogatstva, ovaj bračni par odabrao je suprotno. Priroda je najveće bogatstvo na svijetu. Sve što u nju uložite nekako se vrati. A tu je i duševni mir koji nema cijenu, kaže Fanika. Za kraj svima će rado dati savjet - ako imate negdje u prirodi komad zemlje, nemojte dvojiti, čežnja za gradom nestat će s prvim pogledom na raj koji ste sami stvorili.