Ante Batinović intimno o Arsenu Dediću

Nakon odlaska nazvali su Arsena Dedića i kraljem hrvatske šansone?! Mogu samo zamisliti što bi on na to britko rekao ili čak i pjesmu napisao!

Svakojako su ga ovih dana definirali, određivali u glazbi i pjesništvu zaboravljajući ili uopće ne imajući na umu da je Arsen Dedić svestrani, gotovo renesansni umjetnik, ali prije i poslije svega veliki kantautor ili autor i pjevač.

Potekao iz mediteranskog kruga, iz Šibenika, koji je bio stalno vrelo njegova nadahnuća. Često mi je znao govoriti da i kad piše pjesmu u Zagrebu i o Zagrebu, Šibenik i rodni kraj uvijek su mu nadahnuće. I nije onda čudno što je prijateljevao sa Sergiom Endrigom, a da mu je kum bio Gino Paoli, dvojica velikana talijanske kantautorske scene. Talijani su ga i prepoznali pa ga nagradili na onom alter-Sanremu.

Bez ikakve želje za usporedbom s bilo kime jer Arsena ne možete prilijepiti ni uz koji žanr ili pretinac, osim uz onaj na kome piše: Arsen Dedić. Toliko je bio svoj i samo svoj. Ipak znao me podsjetiti na Davida Bowieja po samokritičnosti i jednoj jakoj povezanosti s okolnim svijetom te i istodobnim odmakom od sveg toga svijeta. To je imao David Bowie, ali i Arsen Dedić s istom jakošću i uvjerljivošću. Iako u nekim drugim stvarima apsolutno različiti, u obojice sam, nije bilo teško, zamijetio neobičnu samokritičnost i propitivanje vlastitoga rada.

Tijekom desetljeća često sam razgovarao s Arsenom i najčešće bi me nakon intervjua nazvao i rekao: Ante, jel´ bilo dobro to što sam govorio? Ma, što nije, ti ćeš to isići (izbaciti, op. a), ne sumnjam! Naravno da iz njegovih intervjua nije bilo toga što bi trebalo izbaciti. O svemu je znao govoriti sa stavom, znatiželjom i golemom ironijom koja je u njega uvijek bila dražesna, ugodna i obogaćujuća za duh!

Prehrambeno?!
Uvijek mi je govorio kako najšira publika voli više srce na žaru nego mozak s jajima! Treba li uopće i pitati se što je Arsen više preferirao?