'Dok vura ide - onda je i duša u kući, netko tamo živi'

U domu gospodina Balažinca iz okolice Ludbrega, bio radni ili neradni dan, ne zvoni jedan već gotovo petsto satova - odnosno vura. Skuplja ih godinama, i što su starije, to su bolje i vrjednije.

Taj strastveni skupljač satova posjeduje jedinstvenu galerija starih vura, posebice zidnih. Najstariji je izložak u kolekciji iz 1830. Poseban je jer se navija svakih četiristo dana, a gromoglasna zvonjava na nekima je poput javljanja onih s crkvenih zvonika.

Prijašnjih se godina do vura dolazilo lakše, jednostavnije, ali im je cijena bila paprena. Danas su jeftinije, no ponuda je slabija. Dosta je eksponata, nedostaje prostora. A sve su mu vure jednako drage - i one skupe i one jeftinije, i lijepe i manje privlačne.

Sajmove stare krame - popularne buvljake - obilazi po rasporedu;   ponedjeljkom je u Koprivnici, četvrtkom i subotom u Varaždinu, nedjeljom posjećuje zagrebački Hrelić. Skuplja ih danju, popravlja noću - zimi u toplome podrumu, ljeti u garaži.

Da pokrene cijelu kolekciju, kojoj ne zna ni broja, trebao bi mu cijeli dan. Navija ih s vremena na vrijeme jer vura ne smije stalno mirovati.

Dok vura ide, onda je i duša u kući, mora se čuti tik tak u kući, znači da je neko živ neko ju mora navijati, kaže strastveni skupljač .

Gospodina Vladimira posebno raduje kad njegovu kolekciju posjete najmlađi. Po ustaljenom rasporedu, ne tražite ga ponedjeljkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Znate da u te dane i dalje neumorno obilazi domaće sajmove.