Tkalac iz Bogdanovaca

U Bogdanovcima pokraj Vukovara novinarka Dobrog jutra Sanja Pražen upoznala je mladića kojega je progonstvo usmjerilo i odvelo na neobičan životni put. Zahvaljujući čudnoj napravi koju je s 14 godina otkrio i to baš u progonstvu, danas ima zanimanje kojim se tek rijetki mogu pohvaliti!  


Otarkom te obrišu kad se rodiš, njega ti na križ objese kad pod zemlju odeš, objašnjavaju Šokci iz Bogdanovaca običaj omatanja otaraka, ručno tkanih ručnika na mjesnom groblju. Ostaju tako barem godinu dana, dok ne propadnu. Nije li to grehota? Nije, kažu, stare običaje valja poštovati, a takve ručno tkane otarke njima i nije teško nabaviti, jer imaju oni svog tkalca.

Mario Kiš tkati je naučio u progonstvu u Podravskim Podgajcima. Lokalnim ženama bilo je čudno da muško, još tome vrlo mlad, tada 14-togodišnjak sjeda za tkalački stan. Kad je stigao u Podgajce, počeo se zanimati za starine i tkalačke stanove i malo pomalo skupio ih je 11, na kojima danas radi.
I dok su ga bake učile na mnogo grubljem tkanju, takozvanim krparama, Mario je uz pomoć interneta sam naučio raditi fino tkanje te je danas u stanju napraviti bilo koju od mnogih bogdanovačkih nošnji. Naći starinske uzorke tkanja nije bilo lako, jer svaka Šokica svoju mustru čuva.

Bogdanovci su se digli iz pepela u koje ih je pretvorio domovinski rat. Da ono oteto ili izgoreno ne postane zaborav, noćima se za tkalačkim stanom brine Mario. Njegovih razapetih 960 tankih niti svakih 3 do 4 sata postaje novi metar platna za obnovu narodnih nošnji na lani poplavljenim dijelovima Slavonije.