Za obitelj Jularić sport je poput kisika

Vrbovčanka Antonela Jularić odbojku je počela trenirati na nagovor majke Draženke, tada još uvijek aktivne odbojkašice. Prvo sam htjela odustati. Činilo mi se da nisam baš talentirana i onda kad sam naglo izrasla, treneri su se počeli baviti sa mnom. Stalno me gurati, trenirati… igrala sam u prvoj postavi, opisuje svoje početke Antonela.

Uskoro je stigao i  poziv koji se ne odbija, onaj iz zagrebačke Mladosti. A s njim i natjecanja, prvenstva, medalje, juniorska reprezentacija i brojni osvojeni turniri. Na jednom takvom, u Floridi, primijetili su je američki treneri i ponudili joj petogodišnju stipendiju na Sveučilištu u Texasu, koju je prihvatila. No odluka o odlasku nije bila laka.

Svoju budućnost u SAD-u jednoga dana vidi i brat Antonio (16), košarkaš Cibone i osvajač brojnih priznanja i nagrada ove je godine sa svojim klubom osvojio i kadetsko prvenstvo Hrvatske. Nekoliko je godina paralelno trenirao košarku i nogomet, no košarka je prevagnula. Uzori su mu Le Bron James i Dario Šarić, jer kako kaže, on nikada ne odustaje i bori se do posljednje sekunde.

Antoniju i Antoneli najveća su potpora roditelji Draženka i Ante Jularić. Oboje sportaši, bračni par Jularić, ističe kako ne mogu zamisliti drugačiji način života. Važno im je bilo da se i njihova djeca bave sportom, jer osim što je sportski način života zdrav, sport, kažu oboje, mladog čovjeka i odgaja, nauči ih disciplini i odgovornosti. A grupni sportovi još 'osiguravaju' i društvo, kao i mogućnost putovanja svijetom. Tako da smo mi sretni da su oboje djece krenuli sportski. Ali, to je značilo i rani odlazak od kuće. Oboje su roditeljski dom u Vrbovcu zamijenili Zagrebom sa samo 14 godina, a Antonela vrlo skoro i Texasom.

Vikendi su oduvijek bili rezervirani za odlaske na utakmice i navijanje s tribina. Tako će se i nastaviti. Dođu svaki put sa natjecanja i državnih prvenstava, turnira... Žele doći doma jer se tu vjerojatno najbolje osjećaju. Ali jako je teško, ja sam suze izronila… a sad ću opet suze roniti jedno pet-šest dana, iskrena je mama Draženka. Kao i Antonela koja priznaje da će joj biti teško odvojiti se od obitelji, ali riječi tate Ante vratit ćeš se ne ideš zauvijek, nemoj plakati, nemoj se deprimirati, je hrabre.  Pa ipak to su i suze radosnice. Ne dobije baš svatko priliku graditi karijeru u SAD-u.

Sport je za ovu obitelj poput kisika, bez njega ne mogu, a zahvaljujući njemu povezani kao su rijetko koja obitelj. Nije li to nešto na što bismo se svi mogli ugledati?