Zanimanje – kovač

Ma koliko bili uspješni, neke poslove jednostavno kao da pregazi vrijeme. Tako je i s kovačkim obrtom. Od njega se danas ne može živjeti, nema zarade, ipak preostale majstore kovače za njihov posao veže nešto važnije – ljubav.

Zimi, ljeti, po suncu i kiši. Nema dana da Petar Gilić Kuko ne navrati do svoje kovačnice u kojoj se unatoč nedostatku komfora osjeća kao u raju. Premda zna biti pakleno, jer željezo se kuje dok je vruće, a kovač mora biti spretan i okretan. Zdrav, izdržljiv i snažan. Kaže kovač Kuko da je po težini kovači posao odmah iza rudarskog. Pa ipak, njemu je najdraži. Radio je gospodina Kuko svašta, od potkivanja konja do održavanja strojeva u triljskoj tvornici plastičnih masa, nekadašnjem gospodarskom divu Cetinske krajine.

No, prva je ljubav i jedina. Kovački čekić iz ruku ne ispušta od svoje trinaeste. Radilo se tada čak i za samo malo žita. No, moglo se i dobro zaraditi, jer posla je bilo kao u priči… sikira, noževa, motika, bradava, tesla, dlita, špica, a svašta, šta god je naišlo. Pa i - alka. Nekada ju je kovač Kuka kovao, a danas se izljeva od aluminij da bude lakša. Oblik je naravno ostao isti. Ista, a opet, drukčija. No, takav je život, kaže.

Za razliku od viteške igre koja zubu vremena uspješno odolijeva već tri stoljeća, kovačkom zanatu spasa, čini se, nema. Da mu je drago – nije. No, što je tu je. Premda ga zdravlje u 83. služi sve manje, kovačkoj vatri, obećaje, neće dati da tako lako da ugasne.