Zvonimir Celinšćak, obnovitelj starina i sakralnih predmeta

Zvonimir Celinšćak (84) čuvar je kulturne baštine i starina. U Svetoj Jani je svima dobro poznat po imenu Zvonimir, od milja Zvonko.

Zvonko je svoj život posvetio obnavljanju, kako sakralnih predmeta, tako i privatnih starina koje su desecima godina trunule i sakupljale prašinu po tavanima. Do sad je obnovio 4 mlina, više od 1000 predmeta, preko stotinu fotelja, stolaca, ormara, ispovjedaonica i raspela za crkve.

Iz ljubavi izrađuje i drvene skulpture s likom Majke Božje. 'Svoje ruke' ne naplaćuje, a predmete koje izradi poklanja, jer ga rad pomlađuje i ispunjava zdravljem i srećom.

Gospodina Zvonka svi u Sv. Jani i okolici znaju. Ogledalo njegova uspjeha jest nagrada za životno djelo. Dakle, jedino što mu preostaje jest da s ljubavlju nastavi raditi ono čemu je posvetio svoj život – obnavljanju drvenih starina i sakralnih predmeta.

Prve igračke su mu bili alati. Rođen u kući, ili kako sam kaže zadruzi, s 21 članom kućanstva koje je sačinjavao mlin, gostionica, trgovina, kovačnica i kolarija. Svi su negdje nešto radili, pa tako i mali Zvonko. Bio je djedov ljubimac, a od njega je naslijedio ljubav prema drvodjelstvu i svemu što je on radio. Bio mu je uzor, moj dragi učitelj i ostao je do dana današnjeg.

Djed kao veliki vjernik vodio je sve u crkvu. I ja sam u crkvi uživao dok sam gledao kipove i maštao kako bi anđela delal, pa bi išal delat kip Majke Božje. To je taj moj svijet. Od mladosti sam ljubitelj starina. Obnovitelj starina i cijeli svoj život  radim te stvari. Najdraže je gospodinu Zvonku kada na vrata dođe unuk ili unučica pa mi veli, čujte to je od moje bake, jel´ bi vi to mogli nama spasiti ili obnoviti. Takovu obnovu radi onda s osobitim veseljem.

Ove zime napravio je 15 Majki Božjih. I sve je poklonio. Kada ga pitaju kako to, samo kaže da se Majka Božja ne prodaje. A kako bi i mogao prodavati kada je njegova pokojna supruga Ljubica, za koju je bio rođen, bila velika štovateljica Majke Božje. Ja ju radim da bi ju poklonio. To je smisao mog života. Iako već devet godina živi bez svoje Ljubice, kaže da nije sam, imam puno prijatelja i puno onoga lijepoga iz naše mladosti, iz naših 55 godina, svaki dan se sjetim nekog trenutka i kad mi dođe kriza ja se samo sjetim, vratimo mladost.

Još uvijek vozi i vozi bolje nego svi mladi. Nikada nije imao nikakav udes. Kaže da rad pomlađuje i daje čovjeku snagu, ne dopušta  da ti umru mišići, zglobovi hrđaju, mozak da pljesniviŽelim živjeti ne da bi uživao u dubokoj starosti nego da bi radio. Meni je rad uživanje, kad nešto vratim u život, to je moja plaća za sve ono što ja radim, ja to radim iz ljubavi, i za svoje zdravlje.

Radit ću dok sam živ, ja ću i u krevetu radit ako bude trebalo, dok budem mogao. Ali do jednog dana, a kad potpuno iznemognem onda bu svevišnji rekao ovako: Zvonimire, dosta je bilo, sad više ne možeš, do sada si sve što si mogao, a sad odi na vječiti počinak.