Portret Joška Martinovića

Joško Martinović na Televiziju Zagreb, ondašnji HRT, stigao je 1989. nakon završenog studija sociologije, u tadašnji rasadnik novinarskih talenata, u Zagrebačku panoramu. Vijesti, izvještaji, poneka reportaža, prvo iz grada, a potom i šire. Poneki uradak za Dnevnik ili kakvu drugu ozbiljnu emisiju. Kao i većina mladih novinara već na početku Domovinskog rata otišao je izvještavati s ratišta. A onda je u obitelj stigla prinova i Joško se odlučio za malo mirniji posao i uhvatio se vjerojatno najzahtjevnije novinarske vrste: reportaže.

Za svoj rad 1993. godine dobio je priznanje Hrvatskog novinarskog društva, nagradu 'Zlatno pero'. Posebno drago priznanje, jer dolazi od kolega, rekao tom prilikom. Za projekt 'Živa istina' koju je uređivao s Dariom Marjanović 1997. dobiva još jedno priznanje struke, nagradu 'Marija Jurić Zagorka'. Ono što se može naučiti kroz 'Živu istinu' je da se poštuje različitost, individualnost svakog čovjeka, vrijednost i izuzetnost koju svatko od nas u sebi nosi.

U istom duhu 2000. pokreće 'Globalno sijelo', projekt u kojem radi i kao reporter i kao urednik do smrti 2010. U svom posljednjem intervjuu kaže emisiju radi provjerena ekipa reportera koja je osvojila novinarskih nagrada koliko sveukupno neke privatne televizije u svom postojanju…


Svojim radom Joško je postavio visoke standarde svim novinarima HRT-a, a oni koji ga dostignu s ponosom primaju nagradu za najbolju reportažu - 'Joško Marinović'.
Do sada su nagradu dobili: Branka Slavica, Ivana Dragičević, Mirna Dvoršćak i Nataša Kraljević Kolbas. Ove godine nagradu je zaslužio Marko Stričević.


Novinar 'Hrvatske uživo' dobitnik nagrade Joško Martinović