Kuće žive dok u njima žive ljudi

Pravu šokačku kuću nekada su krasile majstorski urešena fasada, drveni kapci, cvijećem zasađena okućnica, a u njima su živjele i po tri generacije jedne obitelji. Sanja Pražen bila je u selu Berku nedaleko Vukovara i zabilježila sudbinu tradicijskih šokačkih kuća.

Selo Berak nalazi se desetak kilometara južno od Vukovara u općini Tompojevci. Na žalost, za  njega se pročulo tijekom domovinskog rata po zločinu u kojem je ubijeno 56 mještana. Berak je bio okupiran, nesrpsko stanovništvo protjerano, kuće opljačkane. Mnogi se u njih nakon mirne reintegracije više nikada nisu vratili.

A kuće žive dok u njima žive ljudi. Humci po selu pričaju da je za nekadašnje domove pune radosti, rada, sreće, ali i tuge život bez ljudi bio predug. Pred nekima je još koja godina pa će i one postati humci. Nema više, uglavnom ženskih, ruku koje su blatom mazale i popravljale fasade zidova od ćerpiča, na suncu sušene opeke od blata i pljeve.

Neka pročelja, izrađena na kibl, kako bi Šokci rekli, još uvijek svjedoče o umješnosti majstora koji su ih gradili, ali i mašti i osjećaju za lijepo onih za koje su ih podizali. I koliko su samo pogleda punih divljenja onih koji su šorom prolazili primile, a danas je dovoljan samo jedan da bi se po prilici odredilo koliko dugo u njima nema života.

A kuća Filićeve snaše, izgleda baš kao i onog dana kad se Evica Marić u nju udala. Samo su drveni kapci novi, morala ih je promijeniti, kaže, ali stari su bili bolji. Baka Evica udovica je već 30 godina i živi sama, no kuću i dvorište i dalje drži kao da je puna družine. Kad se vratila iz progonstva od svojeg je našla samo jedan stolac. Trebali ste doći kad je sve puno cvijeća, ljuti se baka, jer biljke u dvorištu još miruju. No i po zemlji i po pažljivo okrečenom ganjku, dugačkom trijemu vidi se njezina ruka. Djece nije imala. Kad ode, ostarit će kuća snaše Filićeve.

U jednom drugom šoru, drugačija, pa ipak tipična kuća s početka prošlog stoljeća. Široki prednji dio koji služi za stanovanje i velika kapija kojom se ulazi u dvorište ograđeno gospodarskim zgradama. Iako joj se pročelje doima oronulo i vapi za popravcima, nije to zbog nebrige onih koji u njoj žive, već zbog konzervatora koji su ga zaštitili, pa mladi gazda nema novca za platiti skupe restauratorske radove.

Stjepan Garvanović imao je 8 godina kad je otišao u progonstvo, nije želio ostati u Zagrebu već se vratio kući i bavi se, baš kao i njegovi preci, poljoprivredom. Rado bi kuću osvježio i obnovio, ali promijenio ne bi baš ništa. Anđelčići na pročelju i jedan veći na bočnoj strani, pa i natpis o anđelu čuvaru kuće.  Majstor koji ga je pisao kao da joj je još prije 100 godina odredio sudbinu ovom domu. Ona zaista ima svog anđela čuvara.