Kinezi su već odredili kako će izgledati Peking 2069. - čudesno!

HRT-ova novinarka Silva Celebrini na novinarskom je proputovanju u Kini, odakle će za portal www.hrt.hr pisati o svojim dojmovima.  Koliko su Kinezi ambiciozni i dalekovidni dokazuje činjenica da su već odredili i kako će izgledati Peking 2069. godine! U Kini koja brzim koracima grabi naprijed internet nije najvažnija stvar na svijetu, no s obzirom da čitate ovaj tekst, to znači da je naša novinarka ipak pronašla skriveni put da ga dostavi. Njene prve dojmove o Kini pročitajte u nastavku.

Dan prvi - dolazak, zrak nam ne da da duboko udahnemo

Čekali su nas na aerodromu njih dvoje, mlada Kineskinja koja radi u Svekineskom novinarskom društvu i mladi Kinez, novinar koji govori hrvatski, a naučio ga je naravno u našoj zemlji. Pekinški aerodrom tek probuđen djelovao je pomalo sumorno i prazno ili se to nama samo činilo. Dobit će, kako saznajemo, uskoro konkurenciju - gradi se na južnom dijelu kineske prijestolnice nova zračna luka vrijedna čak 13 milijardi dolara. Gradnja će potrajati punih pet godina, a taj će divovski aerodrom moći primiti čak 72 milijuna putnika i dva milijuna tona tereta. Pa zašto ne, kad je kinesko gospodarstvo u ekspanziji te je prema procjenama MMF čak prestiglo američko. Za sada takav dojam ne stičemo na ovom, starom aerodromu. Nakon frankfurtskog blještavila djutića i ekskluzivnih trgovina neobično su izgledali poluprazni djutići s neatraktivnom ponudom pri samom dolasku u ovaj dvadesetmilijunski grad. Možda nam se to samo činilo, ponavljam, jer ipak nakon više od devet sati leta u komadu nije da vam je baš sve bistro u glavi, pa sam za svaki slučaj fotkala.



Uostalom probudili su nas s doručkom u vrijeme kada bi, da smo u Hrvatskoj, spavali najdubljim snom. I tako uz ljubazne domaćine sjedamo u neobičan minibus, neću ovog puta inzistirati na opisu, ali... već nekako kod prvog dojma izgleda da je Peking, pardon Beijing, pun kontroverzi koje ćemo tek upoznati ovog i sljedećih dana. Blještavilo Zabranjenog grada, Zapadno jezero, Kineski zid, rezidencijalne ekstravagantne stambene četvrti - sve to očekuje nas ovih dana u kojima ćemo polako upoznavati Kinu i sami spoznavati koje su njezine skrivene strane.

Dan je topao ali sumoran, pun neke sumaglice, a poznato je da je zrak opterećen onečišćenjem koje nam ne da da duboko udahnemo. Jučer je bilo bolje, kaže mladi kolega novinar, puhao je vjetar, nebo je bilo vedrije, a zrak čistiji. Otvaram današnje kineske novine i prvo mi upada u oči naslov o ekspanziji obnovljivih izvora energije. Da,tako je ali ...Kina je sa svojim termoelektranama ipak jedan od najvećih zagađivača planeta. I dišnih puteva svojih građana.

A kako se u ovom gradu i ovoj zemlji izgleda brzo živi, ovaj naš prvi dan napunio se dojmovima pa tako i priča s našim veleposlanikom u Kini Nebojšom Koharovićem  potvrđuje da se zatvaraju termoelektrane, a budućnost vidi u ruskom plinu. Pekinški muzej-izložba planiranja koju smo obišli pokazuje koliko su ambiciozni i dalekovidni pa su već odredili i kako će izgledati Peking 2069. Hm, to smo odgledali u 4D projekciji i teško mi je prepričati, morat će te mi vjerovati na riječ - čudesno!

Zato su u strategiji nacionalnog razvitka zacrtali da će Peking postati ekološki grad, emisije CO2 smanjit će se na minimum, razvijat će se tehnologija, bit će će to čisto političko središte države, a grad će biti pun zelenila... Sve to misle brzo ostvariti već do 2020. - 2030. godine. Kod nas napredak ide brzo, kažu, i ne sumnjaju da će zacrtano ostvariti. Impresivne stambene i poslovne četvrti izmjenjuju se s tipično kineskim siromašnim naseljima. Najljepše od svega, osim naravno odlične kineske hrane u jednom sasvim običnom kineskom restoranu, bilo je vidjeti jedinstvenu neponovljivu zgradu kineske televizije, zasad samo u prolazu.



Dan drugi - putevima kineskih careva

Kakva sve uzbuđenja u samo dva dana! Ponajprije, u Kini koja brzim koracima grabi naprijed - internet nije najvažnija stvar na svijetu, čak bi rekli da je pomalo zabranjen. Barem u nekim segmentima. Guglati primjerice možete samo u mašti, a slati mailove putem Gmaila također. Uh, kakav problem za ova naša piskarala koja bi da svoje dojmove prenesu dragim čitateljima sve do Hrvatske! E, neće to baš tako ići. Jesam li dakle na taj daleki put uzalud nosila laptop? Po svoj prilici jesam. No budete li čitali ovaj tekst znači da smo ipak pronašli neki skriveni put da ga dostavimo. Isto su nam priznali i u našem veleposlanstvu u Pekingu. Veliki je to problem, kažu, ali eto - pronađe se način ili se čeka da u nekom trenutku internet proradi bar za kratko. Ali inače u hotelu imate wi-fi ,ma nije to nikakav problem,  uvjeravaju nas...

Dakle uzbudljiva je ta Kina kako god okrenete. Danas smo naprimjer ušli u Zabranjeni grad što nam je bila velika želja. Rekla bih čak veliko uzbuđenje: šetati gradom moćnih kineskih careva i carica.

Na samom ulasku u kompleks dočekala nas je velika Maova slika. Ulazimo i hodnicima prolazimo sve do ulaska u Zabranjeni grad. Niz impresivnih palača, dvorana, tornjeva, dvorišta i prekrasnih vrtova svjedoči o moći i bogatstvu kineskih dinastija. On yang boravio je u Palači božanske čistoće, ona, carica, yin živila je u Palači mirne dugovječnosti. Između njih je prolaz ujedinjenja gdje se miješaju yin i yang i tvore harmoniju.

Vladala su tu ukupno 24 vladara, 14 iz dinastije Ming i 10 iz dinastije Cing kroz 500 godina dugu povijest koja je završila 1911. godine, kada je posljednji kineski car Pu Yi prepustio vlast republikancima. Grad čuvaju kipovi lava koji pod šapom drži globus kao znak moći nad svijetom i lavice koja pod šapom drži lavića kao simbol plodnosti.

Preko puta je slavni Tian anAmen,Trg nebeskog mira najveći na svijetu na koji se dolazi uz temeljitu kontrolu. Tu su naime značajne kinske građevine i simboli- Maov mauzolej, Velika narodna dvorana, Kineski nacionalni muzej. Tu se svečano vijori i kineska zastava. Nažalost trg je poznat po krvavom gušenju studentskih protesta krajem 80-ih godina.

Sve je u Pekingu veliko i impresivno pa tako i te stambene i poslovne zgrade, što okruglih što četvrtastih formi, uglavnom blješte u staklu i prkosno strme ka nebu. Ne znam bi li poželjela stanovati u nekoj od njih, makar i u onima koje postaju primjer zdravog zelenog stanovanja. Bilo zeleno ili ne, stanovanje je u Pekingu valjda među najskupljima u svijetu- oko 10 tisuća dolara za kvadrat stana u pristojnoj četvrti. A bez stana nema ženidbe pa si sad mislite kako naporno rade mladi Kinezi!

Nakon napornog dana nama pak nije bilo preteško prošetati poznatim SILK Marketom jer morate i taj dio Pekinga doživjeti. Makar da se unedogled cjenkate s prodavačicama za svilu, tenisice, torbe. Sve je dizajnersko ili prije savršena kopija  brendova. Znam to nije dozvoljeno, ali ovdje nitko ne pita. I tako one krenu s tisuću (čega god juana, dolara) a vi od sto (juana naravno), pa gdje stignete!

Dan treći - raskoš i siromaštvo



Dojmovi su takvi u ovoj mnogoljudnoj zemlji koja živi ubrzanim tempom da mi se čini kao da smo u Kini već danima, a zapravo riječ je tek o trećem danu. Od čega početi? Uzbuđenje zbog Zabranjenog grada splasnulo je i ustupilo mjesto divljenju Kineskom zidu. U ovoj zemlji svjetskih je čudesa napretek, UNESCO je tu imao posla da zaštiti kulturnu baštinu, a sami Kinezi da je sačuvaju za sve ove znatiželjne turiste i, kako to volimo reći, buduće naraštaje. Moj kompletan dojam o Kini kroz Peking bio bi da me guši njihov zrak, manjak zelenila i pregust promet. Oni su zapravo pravi maheri na cesti, što smo ovih dana osjetili vozeći se onim našim rasklimanim minibusom koji je u međuvremenu ostao bez mjenjača, točnije mogao je voziti samo u trećoj. Ali nitko se zbog toga nije uzbudio, vozač ponajmanje. Majstorski je preletavao iz trake u traku, palio ga kad bi se nasred križanja ugasio bez psovki... ili ih mi nismo čuli. Ali zato smo jako dobro čuli trubljenje ostalih automobila što je inače ovdje običaj - stalno vam netko trubi, ulijeće s lijeva i desna, okreće se nasred ceste - ali ništa za to. Najteže je pješacima koji su ovdje sasvim prezreni i nitko, baš nitko neće im stati - pa ni kada imaju zeleno. Zato i oni prelaze cestu gdje stignu. I zanimljivo, ono malo biciklista ili mopedista uglavnom s maskama na licu (jednako kao i policajci koji tu i tamo stoje na ponekom raskrižju) ulijeću bez ikakva reda među te kolone automobila.

U pet poslijepodne kada zavrašavaju s poslom, pravi kaos na cesti. Tako nam je trebalo više od sat vremena da stignemo u sjedište Svekineskog novinarskog udruženja, iako bi u neko drugo vrijeme to trajalo bar upola manje. Bili smo impresionirani velebnom zgradom, primili su nas ljubazni kao inače pa čak i pomogli da se konačno vijesti iz Kine do naše Hrvatske prošire putem ni manje ni više nego hotmaila! Hura! Zajedno s našim veleposlanikom u Kini, gospodinom Koharovićem pričekali smo glavnog sekretara, gospodina Zhu Shouchena koji je kasnio. Kada je konačno stigao pomalo odsutan (pa ipak je to cjelodnevni naporan posao) ali ljubazan,t o je odlika Kineza, izmijenjene su protokolarne riječi s veleposlanikom. Kasnije, za ugodnijeg i opuštenijeg druženja, saznajemo da je u Svekinesko novinarsko društvo učlanjeno dvjestotinjak društava iz cijele Kine. Od ostalih brojki zavrti nam se u glavi - 1900 tiskovina, blizu 2000 televizijskih postaja, 250 tisuća novinara, više od tri milijuna portala.... Pričaju nam da imaju novinarski kodeks i nagrađuju najbolje novinare. A novine su više nego jeftine - samo dva juana, znači oko dvije kune! Najpoznatiji Narodni dnevnik prodaje se u čak 3 milijuna primjeraka.

Ne znam može li ovaj blog pretrpjeti sve što sam danas naumila reći, ali čini mi se da naprosto moram. Upoznali smo i obične male ljude, one koji u svojoj četvrti, gdje su rođeni, odrasli, ostarjeli i sigurno tu će i umrijeti, pokreću neke aktivnosti za koje kažu da im ispunjavaju dušu. Sasvim su to obični nekadašnji radnici, a pišu pjesme, opere, knjige, crtaju na jajima (to je inače tradicija u Kini) i trude se svom silom da se organiziraju tako da i mladima prenesu to svoje znanje u svrhu u čuvanja tradicije. Pa smo tako slušali pjesmu i ples pomalo krezubog umirovljenog radnika i crtali s ljubaznom Kineskinjom na kori od jaja. Uh, kako li je to samo umirujuće! Na kraju smo se zajedno fotografirali, a hoće li fotografija stići do vas ovisi o dobrohotnosti hotmaila!

Počela sam s Kineskim zidom, a tako valja završiti priču o ovom danu. Dug je oko 8000 kilometara i spada među svjetska čuda. Svakim svojim djelićem svjedoči o snazi ljudskog uma i nepobjedivosti volje, u njega su utkani životi mnogih graditelja, bio je građen i dograđivan tijekom vladavina kineskih dinastija sve s ciljem zaštite od neprijatelja. Koje su sve muke prolazili graditelji gradeći ga kroz gotovo nemoguće planinske reljefe, teško možemo i zamisliti. Kao za sve takve građevine, i za zid vežu se legende koje se prepričavaju. Kineski je zid, kažu neki, jedina građevina vidljiva iz svemira, drugi tvrde da to nije istina.



U Pekingu dakle spoznali smo mali dijelić Kine, vidjeli raskoš i siromaštvo, naslutili brzi napredak koji je pokreće,s poznali kako žive obični ljudi, vidjeli spoj tradicije i novog... pa dosta, moglo bi se reći za samo dva dana.

I tako krećemo prema nešto drugačijoj Kini - na putu za Shanghai stajemo najprije u Hangzhou i Zapadnom jezeru. Još jedno čudo prirode, no o tome drugi put.