Pepeljuga u podsljemenskoj zoni ili što bi rekla Klara Zetkin?!

PEPELJUGA U PODSLJEMENSKOJ ZONI ILI ŠTO BI REKLA KLARA ZETKIN?!
Zagreb Capuccino(Hrvatska, 2014), redateljica: Vanja Sviličić
Pepeljuga(Cinderella, SAD, 2015), redatelj: Kenneth Branagh

Oni koji su se svojom časti pred licem
čovječanstva obavezali na oslobođenje,
ne smiju dopustiti da cijela jedna
polovica ljudskog roda zbog ekonomske
i socijalne zavisnosti bude osuđena
na ropstvo
.
Klara Zetkin

Dakle, za početak sjećamo li se uopće Klare Zetkin? Šturi internetski podaci na hrvatskom i srodnim jezicima bilježe kako je rođena 1857. u njemačkom Wiederauu kao Clara Eissner, a prezime je uzela po jednom od svojih životnih partnera, ruskom revolucionaru Osipu Zetkinu. Klara je i sama bila revolucionarka, članica međunarodnog radničkog pokreta, pripadnica ekstremno lijevog krila njemačke Nezavisne socijal-demokratske partije (kasnije Komunističke partije Njemačke), suradnica  Marxa i Engelsa, prijateljica Rose Luxemburg. U okvirima socijalističke prakse i teorije borila se za ravnopravnost žena pa je 1907. organizirala prvu međunarodnu konferenciju žena, a tri godine poslije u Kopenhagenu je na njezinu inicijativu 8. ožujka proglašen međunarodnim Danom žena.

Nakon Hitlerova dolaska na vlast, Zetkin je po drugi put morala napustiti domovinu  (prvi put potjerala ju je Bismarckova zabrana djelovanja socijaldemokrata i socijalista) te je umrla 1933. u Arhangelskiju kod Moskve. Bit će da smo se sad već mutno prisjetili lika i djela žene koja je svojedobno imala ulicu i u hrvatskoj metropoli na Savici, ali je danas, eto, nema, iako je, primjerice, imaju i njemačka i nizozemska metropola. A kad smo – nakon zaborava devedesetih kad su tek rijetki muškarci pognute glave i na prstima hodali ulicama s cvijećem u ruci – ponovo počeli (polu)službeno obilježavati Dan žena, Klari Zetkin izbrisane su povijesne zasluge te se kao povod njegovu obilježavanju iz neznanja ili povijesne revizije spominje prosvjed žena u Americi.

Ovaj je tekst trebao biti kritički osvrt na dva filma. U svojim temeljima on će to i ostati. Međutim, nekako istodobno s njihovim početkom distribucije, zadesili su nas određeni događaji koji nam nude prigodu da malo drukčije kontekstualiziramo cijelu priču. Navlačimo li ideološki zastor preko dviju uobičajenih filmskih predstava? Moguće, ali rekli bi našpanani postmarksisti – "Sve je ideologija. Ili, ideologija je sve!" Pa, pokušajmo!

Kim Longinotto u Hrvata

U povodu dolaska britanske dokumentaristice Kim Longinotto na Zagrebdox gdje je primila osobnu nagradu direktora festivala Nenada Puhovskog te su joj prikazana dva svježija ostvarenja, treći program HTV-a upriličio je ciklus njezinih filmova. Puno smo proteklih dana čitali, slušali i gledali o fascinantnom Longinottinu opusu, tom višedesetljetnom "puzzlu" s prikazima i svjedočanstvima žena diljem kugle zemaljske, u kojima autorica nikoga ne osuđuje, nego tek, uz rijetke intervencije, bilježi stvari onakvima kakve jesu. Pa ispadnu još bolnije nego da su artficijelno uprizorene te su zoran dokaz kako vapaji Klare Zetkin nisu ni danas uslišani upravo "zbog ekonomske i socijalne zavisnosti" žena, a uslijed plemenskih običaja, šerijatskih zakona ili prisiljavanja na prostituciju.

Ženska kvota

Hrvatski su se političari međustranački s ushitom dogovorili kako na idućim parlamentarnim izborima na kandidacijskim listama mora biti 40 posto žena. To bi valjda trebao biti jedan od dosega dosadašnjega tijeka hrvatske liberalne demokracije. Kako Hrvatska nije jedina zemlja koja je slavodobitno ozakonila ženske kvote moramo primijetiti nelogičnost čitavog pothvata. U svijetu je, pa tako i u Hrvatskoj, više žena koje, eto, zahvaljujući muškom dobročinstvu uzimaju sve većega udjela u nečemu tako uzvišenom poput politike. U odnosu na ono što prikazuju filmovi Kim Longinotto riječ je svakako o civilizacijskom napretku. Međutim, zanimljivo je kako se u toj priči ženama pridaje status svojevrsne manjine. Jer, koja je zapravo razlika između odluke da će žena u parlamentu biti 40 posto od one da će hrvatske Srbe predstavljati troje zastupnika?!

Zagreb Capuccino

I tako se, slično "ženskoj kvoti", svatko malo netko u hrvatskoj kinematografiji sjeti redateljica. Devedesetih je jedino Snježana Tribuson imala tu privilegiju upasti u muško redateljsko društvo kao nasljednica jugoslavenske filmske doajenke Soje Jovanović. U međuvremenu su dugometražne filmove snimile Vlatka Vorkapić, Irena Škorić, a sad evo i Vanja Sviličić. Štoviše, na potonju je prebačeno breme začetnice vala filmova hrvatskih redateljica. Autora ovih redaka istinski raduje što ćemo uskoro vidjeti filmove Ivone Juke, Hane Jušić i Dane Budisavljević. No, ne treba biti radikalna feministkinja ili puritanski zagovornik spolne ravnopravnosti, a da vam se ne učini kako netko tko se busa u liberalno-demokratska prsa pokušava usustaviti "žensku kvotu" u hrvatski film. Nije to jedina bedastoća koja se veže uz prvijenac Vanje Sviličić.

Od samoga početka "Zagreb Capuccino" predstavlja se kao "ženski film" ma što to značilo. Tridesetih godina prošloga stoljeća Hollywood je uistinu pokušao snimati filmove namijenjene ženama, jer su statistički podaci govorili kako žene i djeca više posjećuju kina od muškaraca. Pojedini filmski teoretičari i estetičari i danas će "ženski film" iz tih godina smatrati punokrvnim žanrom. U novija vremena govori se o "chick flicku", kao filmskoj inačici književnoga "chick lita", što je zapravo drugo ime za mnoštvo romantičnih komedija natrpanih stereotipima i istovjetnim konceptima. A "Zagreb Capuccino" to svakako nije, iako Vanja Sviličić, u suradnji s koscenaristom Ognjenom Sviličićem, stereotipe itekako koristi, da bi ih onda potpuno srušila i vraćala im se. Veći dio filma odigrava se u podsljemenskoj urbanoj vili u kojoj zatičemo Petru (Nela Kočiš), opsesivno-kompulzivnu ženu u ranim četrdesetima koja je umjesto priželjkivanog obiteljskog života dobila muževu nevjeru i rastavu braka. Njezinu tugu pokušava ublažiti dolazak najbolje prijateljice Kike (Mila Elegović) koja u Njemačkoj vodi slobodoumni život.

Zagrebačke noći natopljene alkoholom i seksualna avantura, dovest će nas i do Kikine tajne. "Zagreb Capuccino" utemeljen je na međuigri glavnih junakinja, film je lijep, estetičan, blago erotičan, s kratkom primjesom latentnog lezbijstva. Vanja Sviličić je izabrala redateljski minimalizam pa puno toga počiva na glumicama gdje je više sreće imala s Nelom Kočiš nego s Milom Elegović (doduše, i Petra je bolje osjenčan lik od Kikinog). Filmu, ipak, nedostaje veće zaigranosti u odnosima dviju junakinja, a čitava je stvar, Kikinom važnom odlukom, okončana pomalo konzervativno. Možda se i u zaokruživanju cijele priče Vanja Sviličić poigrala sa stereotipima. Zato ključno pitanje jest – dok se na kraju filma izležavaju na verandi i pijuckaju kapučino - uzimaju li junakinje filma tek predah u čekanju prinčeva?

Pepeljuga

Mukotrpan je pak bio Pepeljugin put do prinčeva srca. Smrt oboje roditelja, zločesta maćeha, zavidne sestre – i junakinje Longinottinih filmova teško bi to preživjele. Klasične bajke - pogotovo onako kako ih je vidio Disney – već su dugo predmet kritika feminističkih teorija zbog relativne pasivnosti budućih kraljevni koje se tek žele bogato udati. Dugometražno iščitavanje bajke o Pepeljugi u izvedbi šekspirijanskoga redatelja Kennetha Branagha u tom smislu ne donosi ništa novo. Branagh je ostao oslonjen na klasičnu priču uz inzistiranje na Pepeljuginom suočavanju sa smrću roditelja, bez ikakvih postmodernističkih ili postpostmodernističkih vrtuljaka, u posljednje vrijeme omiljenih u američkoj kinematografiji. Film je vizualno dojmljiv, što uključuje impresivnu scenografiju i kostimografiju; drugim riječima, Branaghova "Pepeljuga" izgleda otprilike onako kako ju zamišljaju djevojčice kad se prvi put s njom suoče.  Lili James Pepeljugu je utjelovila oslanjajući se na umilno-teleći pogled uz obavezna otvorena usta pa se fokus promatranja pomaknuo prema maćehi – ne samo zato što ju glumi Cate Blanchett – nego i zbog scenarističke odluke da upravo maćeha nešto kompleksinije psihološki portretira. Zapažena je i epizoda naratorice Helen Bonham Carter u filmu koji nam, osim ugode gledanja, ne nudi ništa novog.

Za kraj – što bi rekla Klara Zetkin?

Iz svih navedenih primjera razvidno je kako i više od stoljeća nakon djelovanja Klare Zetkin žene diljem svijeta vode borbu za ravnopravnost i potpuno "oslobođenje". U današnje vrijeme Klara Zetkin bi vjerojatno uzela pod ruku Kim Longinotto, ispružila srednji prst zagovarateljima "ženskih kvota", svratila do Podsljemena objasniti Petri i Kiki kako prinčeva u današnje vrijeme nema, Branaghu bi poručila da se drži svoga Shakespearea, a njegovoj Pepeljugi da zatvori usta jer će joj ispucati usnice. Potom bi se ona i Kim spustile do kafića Virus ma zagrebačkoj Savici, naručile pivo pa bi Klara rekla svojim suradnicama: Pozovite mi onu malu revolucionarku iz Igara gladi! Ona mi se baš sviđa, prava je drugarica, osim kad ne cmolji za momkom.