Protokoli griničkih mudraca

Između Washington Monumenta i Lincoln Memoriala okupilo se nekoliko stotina tisuća ljudi radi koncerta u slavu smjene u Bijeloj kući. Najviši svjetski obelisk, najveća svjetska umjetna kamena struktura, stoji poput prsta upozorenja iznad događaja. Kao da cijelome svijetu hoće reći, molim (ili zahtijevam!) vašu pozornost!

Tisuće ljudi nisu došle samo radi glazbe i zabave. S hladnom i proračunatom politikom zapravo ustaje, živi, blaguje, zabavlja se, liježe i sanja glavni grad Washington. Uoči glazbenoga dijela priredbe govorio je kontroverzni homoseksualni biskup Gene Robinson. Kratko je govorio glumac Denzel Washington, zatim su uslijedili glazbenici. Smjenjivali su se s govornicima, na primjer, govorio je među inima prvak u golfu Tiger Woods. Ne samo prominentne goste, novi pobjednik demokratskih izbora privukao je u svoj tabor stotine milijuna ljudi,  tzv. “obični narod” koji se osjeća dijelom povijesne promjene koju svijet posvuda, osim možda u staroj Europi, gleda s dužnim poštovanjem ili divljenjem. 

69% ispitanika jedne CNN-ove ankete u Americi siječnja 2009. vjeruje kako je sada s dolaskom Baracka Obame ispunjen san Martina Luthera Kinga Juniora (jedan od najvećih boraca za crnačka prava u SAD-u, Atlanta 15. siječnja 1929. – ubijen iz snajpera u Memphisu 4. travnja 1968.; jedan od vođa Marša na Washington 1963. godine; poznat po govoru “I have a dream”)...

U Europi, ili pak u maloj Hrvatskoj, nerijetko će kakav lijevo nastrojeni komentator stoljetne ceremonije predizbora, izbora i tranzicije nazvati predstavom, pa i cirkusom. Slušam tako jednog američkog politologa, koji kaže kako mu je jasno da je američka demokracija u glavama nekadašnjih podanika bivših jednopartijskih sustava, zapravo - cirkus.

Kako bilo, Obama je kao nitko do sada mobilizirao i dao poseban poticaj crncima u južnim saveznim državama, pa i diljem svijeta. Ali, kao ni jedan predsjednik do sada, podijelio je i bijelce u tim istim južnim državama SAD-a, u kojima je doba rasne podvojenosti mnogima starijima od 50 godina još svježa i bolna uspomena. Ali, predsjednik je crnac, poput dvoje prošlih ministara vanjskih poslova (Colin Powell, Condoleezza Rice), a nije ništa manje Amerikanac. I to je ono što je mnogima izvan Amerike često teško pojmljivo. U osobni identitet, u sustav vrijednosti Baracka Obame nisu ništa manje nego u onaj Bushev ili u sustav vrijednosti kojeg drugog američkog političara, nisu ništa manje u Obamu ugrađeni tzv. “protokoli mudraca iz Greenwicha”.

Amerika je opet korak ispred, ona je u praksi u promjeni brža od one promjene koju uspijeva smisliti misao Staroga svijeta. Prije nego što će novi predsjednik i potpisati svoj prvi službeni akt, Amerika donosi i daje svijetu nešto novo. Prebrza da bi je itko sustigao, nadmašio, ponekad čak i razumio. Prebrza u mijeni, Amerika je onakva kakvom je Europa veoma teško može raščlaniti, shvatiti, sustići. Većina Europe tu društvenu strast i stalni poticaj za mijenom i novim nikad neće moći dobro svariti.

Dijelom zato i pogled službenog Zagreba prema Washingtonu nije u svim ovim godinama hrvatske samostalnosti bio jednako sadržajan i iskren. Dobri odnosi tj. savezništvo sa SAD-om bili su još od Domovinskoga rata jedan od stupova hrvatske vanjske politike Tuđmanova doba. Odnosi su zatim s američke strane imali snažne poticaje upravo za vladavine demokrata (Clinton/Albright), kad je vlada u Washingtonu obećavala ili pak nuđala neizmjerne političke i ekonomske pogodnosti udruženim hrvatskim oporbenim strankama. Zatim su odnosi stagnirali nekoliko godina uglavnom zbog hrvatskog zauzimanja strane u vanjskopolitičkom sukobu Georgea Busha s dijelom nacionalnih politika Europske unije, da bi zatim dobili novi kratki poticaj tijekom povijesnoga posjeta Georgea W. Busha Zagrebu u zadnjoj godini njegove vladavine. I to tek nakon što su prije Hrvata u odnosu s Bushem bile reterirale i zaklinjale se na neizmjerno savezništvo pojedine europske politike (Francuska, Njemačka, Poljska, Češka, Italija,…).  

Što sada, kako dalje Hrvatska? Stigao je u Bijelu kuću predsjednik do sada najdalji od Europe i Europljana. Rođen na suprotnoj strani svijeta, na veoma dalekim Havajima, kenijskoga podrijetla, indonezijskoga djetinjstva, novi predsjednik u životu je daleko od staroga kontinenta. Što je njemu uopće Europa?

Možda ne osjeća u sebi bliskom Europu. Ali, Barack Hussein Obama (Honolulu 4. kolovoza 1961.) veoma dobro zna koje mjesto i kakvu ulogu u svijetu trebaju imati Sjedinjene Države, u savezništvu s Velikom Britanijom. Ugrađene su mu u njegov instinkt i sustav vrijednosti, ne samo kroz školovanje (Columbia University – politologija, vanjskopolitički odnosi, i Harward Law School – pravo, ustavno pravo), vjerojatno stare težnje i niz tehnika za održavanje američkoga «plana» vladanja svijetom. 

Jedan od najčuvenijih američkih politologa informatičkog doba Walter Russell Mead (12. lipnja 1952. Columbia), objavio je u listopadu 2007. knjigu “Bog i zlato” (“God and Gold: Britain, America, and the Making of the Modern World”). U knjizi opisuje angloameričku tradiciju savezništva svjetskih sila Velike Britanije i SAD-a i njihovu želju, odnosno plan za vladanje svijetom. Tu želju, ili pak taj plan, Mead naziva “Protokolima mudraca iz Greenwicha”, jer u Greenwichu, kaže, sjedi Royal Navy, tamo je opservatorij Anglosphere.

Historiografski i politološki Mead detektira i analizira postupke i mjere velikih sila, najprije Britanije, zatim u današnje vrijeme SAD-a, kojima njihove vođe pokušavaju uspostaviti i zadržati prevlast svojih država nad drugima u svijetu. Za te planove Mead (član “Council on Foreign Relations”) odabire naziv “protokoli griničkih mudraca”. Svjesno Mead sintagmom aludira na antisemitski izmišljeni pamflet «Protokoli mudraca iz Siona»koji se više od stotinu godina širi među antisemitima i zagovornicima zavjera, kako bi tim falsificiranim spisima dokazali navodnu židovsku zavjeru za vladanje svijetom... 

Nakon prvog posjeta obitelji Obama Bushevoj obitelji, koji se dogodio u Bijeloj kući krajem prošle godine, pitali su Meada je li Bush izabranom predsjedniku Obami već tada prenio tajne tzv. protokola griničkih mudraca. Mead je samo nonšalantno izjavio kako su načela toga “plana” savezništva za vladanje svijetom u Obami već ugrađena. Mead smatra kako je Obama u političkome smislu potpuno jednak Bushu i mnogim drugim anglosaksonskim političarima, kako je pravi WASP (“bijeli anglosaksonski protestant”), kao što su to prema njegovu mišljenju i Colin Powell i Condoleezza Rice i mnogi drugi koji su ni bijelci, ni Anglosasi.

Kad govori o načinu vladanja svijetom, Mead utvrđuje pet pravila «plana» odnosno, kako kaže, «identiteta».

Novinarski površno prepričano, pravila su ovakva. Prvo, kod kuće trebaš imati otvoreno društvo. Drugo, šalješ svoje trgovačke brodove po cijelome planetu, kupuješ i prodaješ. Začine na istoku mijenjaš za novac na zapadu, “mijenjaš zlato za vunu”. Treće, svoje bogatstvo upotrebljavaš za vlastitu geopolitičku strategiju koju si uspostavio kako bi ti donosila korist. Podupireš koalicije slabijih nacija protiv drugih jakih država. Četvrto, uspostaviš globalni trgovački imperij, nadzireš svjetske puteve robe, boriš se u cijelome svijetu za slobodnu trgovinu. Peto, diljem svijeta  podupireš liberalne institucije, stabilno pravosuđe, antikorupciju i sve ostalo što jamči da trgovci mogu sklapati ugovore i mirno trgovati. Ne iz ljubavi, kaže Mead, iz vlastite koristi širiš liberalne ideje – tamo gdje one vladaju, trgovci lako mogu trgovati.

Barack Obama preuzima Ameriku u doba teške ekonomske krize, kad će propasti milijuni radnih mjesta, kad će proračunski deficit doseći više od 1000 milijarda dolara. Obama se protiv krize želi odmah na početku boriti konjunkturnim paketom teškim oko 850 milijarda dolara. Želi u roku od 16 mjeseci povući 135 000 američkih vojnika iz Iraka. U Afganistanu pak hoće povećati broj svojih snaga s 32 tisuće na više od 60 tisuća. Od Hrvatske i ostalih članica i kandidata, uoči NATO-ova skupa u travnju zatražit će još veće sudjelovanje u Afganistanu… Obama će jednako kao i svaki drugi WASP spominjati pojam saveznika i savezništva...

Koliki god bio njezin doseg, zanimljivo je svakoj državi imati nacionalnu strategiju prema svijetu, planirati savezništvo s izabranim saveznicima. Kad čovjek čita analize o vanjskopolitičkim težnjama velikih sila koje se provlače i potvrđuju kroz stoljeća, skromno poželi pročitati barem skromnu, na nekoliko godina projiciranu, JASNO UOBLIČENU nacionalnu strategiju razvoja Hrvatske u sljedećih nekoliko godina. Ili je to preveliko očekivanje?

Barem energetsku strategiju, strategiju prema iseljeništvu koje je mizerno zastupljeno u poslovima i danima domaće politike, bilo bi dobro pročitati i poznavati proaktivnu strategiju prema Hrvatima u BiH, našu nacionalnu strategiju prema Sloveniji, Srbiji, Europskoj uniji… Poželim čuti jednostavnu i jasnu (možda u pet točaka!) strategiju hrvatske poljoprivrede i stočarstva, turizma, zaštite okoliša i mnogo toga drugoga. Ali, kakvi bi Hrvatskoj mudraci trebali, pa da smisle i napišu SVIMA PRIHVATLJIVU strategiju razvitka Domovine?
Ne strategiju za nečiju premoć nad bilo kim u državi, nego možda za prvi korak, strategiju nacionalne pomirbe i unutarnacionalnog poštovanja! Ali, Hrvatima prije svega trebaju protokoli nacionalne pomirbe! Treba joj najprije nacionalni dogovor o strategiji razvoja, kako bi Hrvatska mogla vladati sama sobom i živjeti od svojega rada. A tek zatim, jaka i neovisna, gledati svijet kroz leću vlastitog nacionalnog interesa!