Sportska veleizdaja?

Kraj ljeta, početak škole i radnih obveza, zadnji pečeni kukuruzi  i US Open. Od osnovnoškolskih dana prijelaz s kolovoza na rujan za mene je u znaku tih stvari i događaja. Upravo sinoć naš zadnji predstavnik na US Openu, Marin Čilić, izborio je je četvrtfinale! Uz sjajnu igru našeg Marina, posljednji Grand Slam sezone upamtit ćemo i po tome što je jedna Hrvatica, bolje rečeno “bivša“ Hrvatica, odigrala prvi meč za svoju “novu“ državu...


Vijest da se Ajla Tomljanović odrekla hrvatskog i uzela australsko državljanstvo krajem srpnja odjeknula je u našim medijima. Komentari čitatelja na tu vijest većinom su bili negativni, blago rečeno. Mnogo je njih taj potez doživio kao veleizdaju, mladoj tenisačici upućivali su salve uvreda. A ja se pitam koliko je njih  uopće čulo za Ajlu prije ovog događaja – i koliko njih uopće zna kako je do sad izgledao njezin sportski put.


Nije ovo prvi put da doživljavamo takvu priču. Prije nekoliko godina biatlonac Jakov Fak izazvao je slične reakcije odlukom da će braniti boje Slovenije. Mnogi kritičari tada su se u potpunosti oglušili na činjenicu da Riječanin ni nakon povijesne olimpijske bronce u Vancouveru nije imao gdje trenirati. Dakle, najosnovniji uvjeti za rad i napredak nisu bili ispunjeni.


Kolektivni uspjeh


Ne znam zašto mnogo ljudi Ajlinu i Jakovovu odluku doživljavaju toliko teško, strastveno i osobno. Nisam vidjela da su tako reagirali zato što jedan Ivan Đikić ili talentirani mlađi naraštaji znastvenika donose slične odluke u vezi sa svojim karijerama. Zašto to ne doživljavamo tragičnije nego ove sportske “skandale“ tema je za neki novi post. 


Jasno je da kao nacija imamo taj neki neobičan i jak odnos prema sportu, valjda zato što je to jedno od  malo područja kojima se svatko voli ponositi – tako je lako dobre rezultate sportaša doživljavati kao kolektivni uspjeh.


Gdje smo kad nas trebaju?


Često zaboravljamo na činjenicu da iza većine tih uspješnih sportaša, barem u individualnom sportu, stoji čelična volja i mnogo odricanja samog sportaša i njegove obitelji. Spomenimo samo Janicu i Ivicu Kostelića, Blanku Vlašić, Gorana Ivaniševića... Sad s Donnom Vekić, Bornom Ćorićem i Anom Konjuh stižu i ˝neki novi klinci˝. Koliko su država i sportski savezi ulagali i ulažu u njih? Možda se to dogodi tek nakon većeg uspjeha, ali gotovo sigurno ne u onim trenucima u kojima im je to najpotrebnije.


Pogled u tuđe dvorište


Zanimljivo, sasvim drukčije gledamo na ovakve priče kad, primjerice, sportaš ili sportašica iz hrvatske dijaspore odluči nastupiti za zemlju svojih predaka. A takvih blistavih primjera bilo je i ima mnogo: Ivan Rakitić, Mladen Petrić, Ivan Klasnić, braća Niko i Robert Kovač, Lisa Stublić - da nabrojim samo neke od njih. Nikome nije sporno što oni možda okreću leđa državama koje su od malih nogu ulagale u njihov razvoj.


Hvala i sretno!


Mislim da nema osobe u Hrvatskoj koja nije svjesna svih poteškoća koje danas nosi život u njoj. I svih zapreka na putu prema općem napretku i boljitku. Ne mislim, naravno, da se svi u želji za boljitkom trebaju odricati svojeg državljanstva. Iskreno čestitam onima koji unatoč svemu odluče ostati u Hrvatskoj, odnosno doći u našu zemlju – i još budu uspješni. Ali ne trebamo ni jednostrano osuđivati one koji učine drugačije. Zašto Ajli i Jakovu ne možemo zahvaliti na svemu što su do sad postigli, pružiti ruku i poželjeti sreću? Nekad je očito najteže prepoznati ono što je ispravno.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 
Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći njemačku verziju bloga.