Ono mjesto

Pitam se, postoji li neko mjesto gdje je mir i gdje je sigurno, rekla je moja 11-godišnja kćer neki dan nakon dugog razgovora o tomu tko što voli i što bi još trebalo učiniti i doživjeti.

Ne znam, ali ako postoji, na tom mjestu sigurno treba mnogo raditi, odvratio sam prebrzo.

Zašto?

Pa zato jer ako se hrana i energija želi proizvesti lagodno s malo fizičkog rada, jeftino i s velikim urodom onda bez otrova za korove, mnogo vode i traktora koji troše mnogo goriva to sigurno nije moguće a to uništava dio prirode i zdravlje pa tu nema mira. Dakle, ručni rad kojeg volimo zbog zdravih plodova.

No, dobro, brineš previše
..., rekla je moja žena (meni ili/i djetetu, djetetu u meni?) i skrenula razgovor na želje oko ručka jer nije bilo jasno kako spohati a istovremeno napraviti pile i na saft s lisičarkama kako bi svi ukućani bili zadovoljni.

Tamo blizu ili preko Kupe

Nekako nisam danas zadovoljan s mojim odgovorom, djeca bi trebala brinuti svoje osnovne brige ali biti i bezbrižna u nekoj finoj mješavini, vjerovati i u starijima nevjerojatne stvari. Kao da bih radije da se moje dijete ne boji budućnosti, volio bih da vjeruje da postoji neko lijepo mjesto gdje je moguće živjeti mirno i sigurno.

Možda je to mjesto negdje tamo kad se krene od Kupinca prema Kupi (okupa se po putu na kupalištu u Lijevom Sredičkom ili se nastavi preko, s one strane Kupe, od Lasinje tamo prema Trstenici ili tamo prema Vrginmostu/Gvozdu gdje smo neki dan snimali belgijske volontere iz Steiner škole iz Leuvena kako grade kućicu za volontere u udruzi Suncokret - Centru za razvoj zajednice jer ni ovog ljeta neće biti manje dobrovoljaca od prošle, oko 140 dobrovoljčeka i dobrovoljčekica, koji će osjetiti u ruci živu zemlju u ekološkim povrtnjacima.

Je li to..?

Tamo negdje se mogu vidjeti kako kopam po gredici vrta u kojem raste ekološki uzgojeno povrće, kako uz ispriku uklanjam puževe sa sijena kojim sam pokrio gredice (Ima puževa zbog malčiranja ali više nema korova, kako je rekla Maja Turniški iz Suncokreta).

Mogu na toj slici vidjeti svoju djecu koja se čude kako im je uspjela neka sadnica aronije iz koje ćemo prešati sok za nekog dobrog rođaka ili prijatelja koji se hrva s metastazama. Mogu vidjeti kako se smijemo, gotovo više nego sada kada nakon priča o nestašnim školskim prijateljima moje djece glumim glas savjesti: JEEERKO, JERKOOO, NEĆE TE DALEKO DOVESTI TVOJE PONAŠANJE, A NE, NE!!! ili lajem onako bez veze nasukan u nekom usamljenom morskom plićaku.

Us, us, us…mala beba, što ti treba…

Tapšam tu sliku u mojoj glavi poput bebe kad zaspi na grudima dok ste naslonjeni na kauč u svojem toplom dnevnom boravku nedjeljom popodne pa uz njezin skakutavi zečji puls i sami drijemate osluškujući s pola uha zadovoljne uzdahe i micanje dječjih usana koje sanjaju blaženi priključak na dojku otežalu od mlijeka.

I smiješim se kao praščić koji svira oko slamnate kuće. Samo moja će biti čvršća poput onih koje gradi Kristijan Zver iz slovenskog Prekmurja ili će biti izrađena od ostataka industrijske konoplje. Usred kuhinje bi bila krušna peć u kojoj bi se u nekoj keramičkoj posudi krčkalo neko povrće i komadić žute koke s dvorišta. A na krovu fotonapon za energetsku neovisnost koja se već isplati i na slabije osunčanom kontinentu za nekoliko godina, bar me u to uvjerava inženjer Branko Vidaković, Brođanin koji ima iskustvo instalacije 200 malih solarnih elektrana.

Naravno ispod kuće je spremnik za kišnicu kako bi se povrtnjak i voćnjak mogli navodnjavati (pomoću solarne i energije vjetra) kada god je potrebno. I tako kopam ja a u mojem srcu mir i hrabrost istovremeno i ne mogu se sjetiti kako je to bilo biti novinar, čuditi se zašto Grad Zagreb laže da postoji mjerna postaja za ispitivanje kvalitete zraka na Poliklinici za bolesti dišnog sustava u Prilazu baruna Filipovića (gdje je ponekad zrak 3. najgore kategorije) kad je tamo nema, pisati blog kojeg možda nitko ne čita, predavati kao gost predavač studentima na VERN-u  povodom Svjetskog dana zaštite okoliša na temu: Mediji i društveno odgovorno poslovanje – zeleno i pošteno, kako je studentima unositi nemir u srca pitanjima: Što mislite o ovome: Dok god proizvodim ili prodajem uslugu za koju se misli ili ja dokazujem da je kvalitetna, jeftina i unutar zakonskih okvira država i potrošači ne mogu ni trebaju zahtijevati promjene?