Ruska saga

Priča kaže ovako… U Rusiji vrlo teško možete realizirati bilo što – što je izvan konteksta. Što bi domaćine moglo iznenaditi, a Vas kao gosta dovesti u nelagodu…

Nije baš da smo htjeli provjeriti, ali dogodilo se… Sve naše nadležne službe nekoliko tjedana prije obavili su sve potrebne narudžbe kako bi se mogli javljati sa ZOI u bilo koje doba, ne samo dok traju utrke i natjecanja, ne samo s olimpijskih borilišta…

Ništa čudno, rekli bismo… Problemi su međutim krenuli kad smo ljubaznim organizatorima pokušali objasniti da nam treba adresa smještaja kako bismo mogli obaviti neke druge predradnje. Tu nastaje mali zastoj… Sve do tri dana prije odlaska na put tu informaciju nismo mogli dobiti, jer su se adrese hotela mijenjale. Na kraju se ispostavilo… od uprave hotelskog lanca, do one krajnjeg odredišta…

Pa dobro, to su Olimpijske igre… sve će biti u redu… Mislite? Sve je to već trebalo biti riješeno prije našeg slijetanja u Soči, linije su trebale funkcionirati, a mi samo prionuti poslu, ne razmišljajući o organizacijskim detaljima.

Ali, realizaciji spomenutog ni traga ni glasa… Osim hotelske spoznaje da mi nešto tražimo, da su oni s tim suglasni, da su svi voljni pomoći i – da je to nemoguće realizirati… Nakon otprilike dva tjedna od narudžbe bez ikakvih detalja u međuvremenu takav odgovor ode iz Moskve u Zagreb…
E pa onda u nastavku – mi se nismo dali baš tako. Ali sad već ni domaćinima baš i nije bilo svejedno…bar nekima… Tako smo došli do Vere i Margarite. Dvije ljubazne mlade Ruskinje, koje su baš zapele da sve to istraže. Uhvatile se posla i počele sada već novu komunikaciju s nacionalnim telekomom… U centrali u Moskvi navodno zapelo.  U Sočiju kažu da može, sve što tražimo – može… Ipak, treba im vremena da sve to usklade… Za strune vegetativnog sustava nekolicine reportera i tehničara – idealno, da idealnije biti ne može…
Shvatili smo da to neće biti dovoljno… Dok traje svakodnevna iscrpna komunikacija s telekomom u Zagrebu, nije zgoreg obavijestiti naše veleposlanstvo… Ugodno smo porazgovarali, odgovorno i profesionalno… Ali, zapamtih rečenicu – ono što mislite da je dovoljno u Hrvatskoj, strpljenje puta pet i – na konju ste… Možda…

I uključili se i oni… Jedan, drugi, treći poziv… Sad je već i naša Sanja iz hrvatskog veleposlanstva u Moskvi u sedlu… U međuvremenu, slučajnošću, zapravo bizarnošću odlaska u planinski dio olimpijskih borilišta put nas dovodi do jedne dame, koja je samo trebala prijevoz do Olimpijskog sela… Davor je stao…klasična autostoperica na jednom od olimpijskih zavoja prema Rosa Khutoru… Srdačna, otvorena, iskrena… Elena… taj dan bio joj je rođendan. Zahvaljujući Nikolaju, kolegi iz njezinog tima kontrolne točke prolazili smo kao od šale… i tek na kraju onako veselo i usput izlazeći svečano objavila program proslave svog rođendana i dodala – Hvala puno na vožnji, jako ste mi puno pomogli, ako što mogu… nazovite

Pitate se tko je sad ta Elena…pa nešto, i još malo više od nešto u jednom od odbora Ruskog olimpijskog komiteta…Da li što treba??? Sljedeći dan i Elena je naravno bila u ekipi… Samo je taj dan bila jako zauzeta i odgovorila uz ispriku da nije stigla… ali da nije zaboravila što smo zamolili… Hoćete li okladu je li zaboravila!? Za nju vjerojatnu tamo neke novinare iz neke Hrvatske…

U neravnopravnoj borbi s administracijom stigao je i dan otvaranja Igara… naše su šanse za uspješnu realizaciju jednog dijela posla svedene na minimum. Rekoše kolege – priča ti je uzaludna, nema šanse… Ali ipak, znate kako je, dok se utakmica igra, pa makar i u nadoknadi… To su uostalom najslađi golovi.

Sanja iz Veleposlanstva je ustanovila da je problem negdje u papirima i nalozima koji su se zametnuli u nekoj od moskovskih kancelarija, Vera je probijala hotelske barijere i dosađivala nekoj drugoj Veri u telekomu koja nije pokazivala osobitu zainteresiranost, Lolita je iz Zagreba svako toliko zvala sve mjerodavne brojeve koje je znala i imala… a Elena je, znao sam da će se javiti, nazvala i rekla… Ovo je broj od Elene… Hm, kako je sad nazvati… Elena II…

Eh, da… nakon nekoliko poziva prethodnika eto i Vašeg reportera u telefonskom razgovoru s Elenom II. Sad vjerojatno očekujete dokaz o zamršenoj ruskoj administraciji, neljubaznosti ili tko zna kakvim predrasudama… Poziv prvi – napišite još jednom ukratko mail, sms drugi – velika isprika svima koji su u ovoj priči prolazili neugodnosti bilo koje vrste. Sve se to dogadjalo u minutama, dva sata prije otvaranja Igara, kad su cijela zemlja i osobito Soči samo usmjereni da te večeri sve uspije i prema svijetu sve na toj svečanosti bude u redu…U 10 navečer kad je cijela Rusija već odavno prestala funkcionirati zbog otvaranja Igara, taman dok je predsjednik Putin otvarao Igre, došla je prethodnica… Ništa ih nije zanimalo… ni Igre, ni mi, ni bilo što… samo da obave posao i ispitaju što su dobili u zadatak, a za ekipu koja će doći ujutro…

I Elena se javlja, obje… sms-om u dva ujutro… prva pita je li u proceduri, druga – Zovem Vas u 9... Znate kad je zvala? U 9 i 30 sekundi. Uz obaveznu zamolbu – molim Vas da me informirate dio po dio napreduje li ostvarenje Vaše narudžbe… Već su svi iz ovog lanca bili u medjusobnim pozivima. Stigao je i Artjom, pojašnjavajući kako je vrijeme da se povijesna stranica ove priče zatvori i da će rado pomoći… Znao je svaki detalj. S najviših instanci i od Elene II. stigla je još bar tri puta isprika osobno i ostalim kolegama…

Ali, treba još jedno odobrenje. Za to nam je trebala Albina, koja je zvala Evgeniyu. I na kraju, u roku od dva sata sve je realizirano kako smo zamolili od prvog trenutka. Svi su ponovno zvali, pitajući je li sve u redu i trebamo li još štogod…

U ovom tekstu nedostaje samo još štogod… Velika hvala Eleni iz Ruskog olimpijskog odbora, Eleni iz Rostelekoma, Veri iz hotelskog help deska, Sanji iz hrvatskog veleposlanstva, Artjomu i radnoj ekipi, Albini i njezinim pretpostavljenima, Loliti iz Hrvatskog telekoma u Zagrebu…. Svi su oni, svaki u svom dijelu omogućili da Sportski program HRT-a, odnosno olimpijska ekipa Hrvatskog radija neometano funkcionira sa svim svojim osnovnim postavkama sa ZOI u Sočiju… Što u konačnici dokazuje dvije stvari… Ako ste uporni, pa još zajedničkim snagama – sve možete, uz uvjet da su prave osobe na pravom mjestu… a dvanaestak sati i to u vrijeme otvaranja do sljedećeg jutra koje sam osobno doživio - razinu ruske poslovne profesionalnosti kakva se doista u usporedbi s bilo kim rijetko vidja… Spasiba!