Majušna diktatura i srednjovjekovna demokracija

Treba se ugledati u Ruse. Nevjerojatno kako smo brzo to skloni zaboraviti, pogotovo otkad im na kapaljku udjeljujemo vize.

Tatjana Tolstoj
krupna je žena velikih podočnjaka i mesnatog, pomalo rastočenog lica. Ima svijetle oči promjera mirisnih svjećica i tamnoplavi pulover i šal kakve nose sredovječne učiteljice. Ne izgleda kako autorica možda najboljeg romana suvremene ruske proze, pod uvjetom da uopće postoji modni izričaj kakav bi trebali njegovati takvi umovi i daleki potomci književnih genija kao što je Lav Nikolajevič Tolstoj.

Njezin roman, Kis u nas je objavio Pelago još 2010., ali prošao je prilično nezapaženo, što je hrvatski eufemizam za nekoliko desetaka prodanih primjeraka, jednu i pol književnu kritiku i potpuno analfabetsko biračko tijelo iliti narod. Što je velika šteta, jer kada bi naš referendumima tako naklonjen narod barem djelić vremena koje ulaže u stajanje na štandovima za prikupljanje potpisa uložio u čitanje primjerice Tatjane Tolstoj, vidjeli bi da priča o Rusiji koja se nakon apokalipse vraća u vlastito srednjovjekovlje, gdje su najluksuznija prehrana poljski miševi, spava se u potleušicama, grije na ognjištima, i više nitko dobro ne zna riječi vlastitog jezika, groteska koja bi sasvim prikladno funkcionirala i u našim prilikama.

Kao što rekoh, od Rusa treba učiti. Tatjana Tolstoj hladnokrvno objašnjava kako se ruska povijest ponavlja jer je to određeno ponašanjem naroda, a kako u Rusiji uglavnom živi ruski narod, a ne njemački ili talijanski, Rusija je određena amplitudama u ponašanju vlastitih stanovnika. Vi ne možete, kaže Tolstojeva, reći Rusu kako ćete ga ukoliko bude radio više nego što trenutačno radi, platiti 5000 umjesto 3000 rubalja. Za njega je to uvreda zbog koje će trenutačno dati otkaz. Rus, naime, smatra da to znači kako ste ga odmah mogli platiti 5000 rubalja, te da prema tome nije na dobitku, već da ste ga cijelo vrijeme potkradali.

Dok objašnjava kako je ruski izdavač njezinog romana bio običan lopov, te da ga je, unatoč tomu što je bio krupne konstitucije, od bijesa lupala po glavi primjerkom novina Novaja Gazeta, padaju mi na pamet brojni drugi poznati Rusi koji su s jednakom vedrinom prihvaćali vlastite nevolje. Novinar Oleg Kašin, na primjer, također gost ovogodišnjeg pulskog Sajma knjige kao i Tolstojeva, prije tri je godine teško pretučen u dvorištu vlastite kuće. Pa onaj potpuno izgladnjeli znanstvenik iz Putinove Rusije Ane Politkovskaje, koji se fanatično bavio vlastitim poslom, bez mogućnosti da se od plaće pristojno najede. I sama Politkovskaja, i ona je bila iznimno vedra osoba, dok je nisu ustrijelili.

Čovjek uhvati stid što smo se svi mi ovdje toliko uskukali zbog jačanja crkvene desnice prevođenu dobro uhranjenom majkom mnogobrojne djece, koja nema ni kalašnjikov, a kamoli nuklearno oružje.

Mali narodi, mali problemi. Osjećam se uistinu bijedno pred Tatjanom Tolstoj, i kada je kukavno pitam je li baš moralo tako crno, ta njezina slika Rusije, da žderu miševe, i to samo kad im se posreći, ona me gleda začuđeno, i kaže pa zašto Vas to tako šokira, u sovjetsko vrijeme ljudi su uistinu jeli miševe, uostalom, bila je uobičajena šala kad jedete meso i komad drveta Vam se zaglavi među zubima, da kažete čini se da je u pitanju treća klasa, nisu psa odvojili od kućice.

Stojim pred Tostojevom, sedmom generacijom nadnaravnih književnih talenata, a ja imam samo dara da uvećavam svoje probleme umjesto da ih umanjujem, i pitam: Ali diktator? Zašto je diktator u Vašem romanu patuljastih dimenzija? Zbog čega ste ga smanjili?

Smanjila sam ga, ali sasvim malo. Pa diktatori su uvijek majušni. Evo, pogledajte našeg Putina. Jedino nam je Jeljcin bio visok. Ali on nije bio diktator, to je bilo nespojivo s takvim stupnjem alkoholizma.

Moram hitno pronaći neku rusku psihološku literaturu. Odmaknuti se od zapadne truleži. Prestati cmizdriti zbog svake sitnice od nekoliko milijuna eura, zbog Sanadera, Vidoševića i Hypo banke. Zbog mizernih kršenja ljudskih prava, koja ne rezultiraju čak ni gulagom. Zbog nekoliko ustaških kapa i prikladnih pjesmica o Juri i Bobanu, koje razgaljuju narod. Jer što da siroti narod radi u mračnom srednjovjekovlju, osim da pjeva održavajući vatru na ognjištu, ili krene za prvim heretičnim propovjednikom koji prođe kroz selo, nudeći, umjesto dalekog i nestvarnog Vatikana, hrvatsku inačicu katolicizma.

Što da radi srednjovjekovni Hrvat, koji živi od ratnog plijena ili od mesa veprova ubijenih u krivolovu, nego da sanjari o elitnom odredu križara, koji u oklopima od kositra ujahuju uništiti Jeruzalem, ili civilizaciju uopće?

Tatjana Tolstoj deset je godina provela u Sjedinjenim Američkim Državama. Kaže da je zbog toga propustila mnogo toga što se događalo u Rusiji, pa čak i najbanalnije stvari, da danas na primjer ne zna kamo da ode kada treba kupiti iglu i konac, jer prodavaonice koje su tomu služile, pozamanterije, više ne postoje. O Americi ne može pisati, jer, tvrdi, tamo nema dovoljno apsurda. Možda ni u nas nema dovoljno apsurda. Možda je zapravo u tome problem.