Stvari koje mijenjam vlastitim rukama

Tjedno blogovanje, koje evo prakticiram već gotovo godinu dana, ima svoje bolje i lošije faze. Ovih sam dana u jednoj ekstremno lošoj. Nemam potrebu ništa govoriti drugima, a još manje slušati što oni govore meni. Padne čovjek u takva stanja, izgubi interes za ljudski rod, premda je uvjeren kako ga taj interes trajno krasi, postane zlovoljan, oda se izolaciji i bizarnim hobijima.

Moj omiljeni hobi kućne su popravke. Jučer sam uspjela savršeno simetrično izbušiti zid na kojem danas vise dvije Piceljeve grafike. Za Kipkeovu sliku velikog formata trebalo mi je znatno više vremena, valjalo je stajati na vrhu ljestvi, a ne spadam u ljubitelje ljestvi, da i ne spominjem visine koje ih nadmašuju.

Ima nešto utješno u rukovanju jednostavnim alatima. Poslovi s vidljivim rezultatima, u kojima čovjek dobiva trenutačnu satisfakciju, kronično nedostaju nama društvenjacima. Ili pak samo meni. Prosta, mehanička pravila, da je za tiplu broj šest potreban borer broj šest (ti germanizmi mog djetinjstva!), da se treba staviti u relaciju težina tereta i dužina i debljina vijka, da valja razmišljati o strukturi zida, potpuno su neupotrebljiva u društvenim odnosima. Kao što je neprihvatljivo i psovanje, koje si osoba u vlastita četiri zida, u času kada primijeti da desna strana Kipkea ne stoji paralelno s prozorskim okvirom, može izdašno priuštiti. Pomalo je banalna ova moja autoterapija, kao nokautiranje boksačke vreće na kojoj je portretirana šefova njuška, ali prilično je efikasna.  Zaljubljeno promatram vlastiti rezultat, metalnu kupaonsku policu unutar tuš kabine, više nema sapuna rasutih po podu i prevrnutih šampona, čak sam se sjetila zalijepiti zidarsku ljepljivu traku preko glatke keramičke pločice da mi se ne oklizne bušilica. Jedan svakodnevni segment života uredniji je, kvalitetniji, bolji.

Bavim se stvarima koje mogu mijenjati vlastitim rukama, ne mislim na priprostu i primitivnu zemlju u kojoj živim, čiji pejzaži su mi mnogo draži od stanovnika. Ne vraćam se ni na onu već davno olinjalu fiksaciju, je li trebalo onomad ostati u inozemstvu kao bejbisiterica, pa makar i s četiri ispita do diplome i gastarbajterskom  nostalgijom, nego svakodnevno promatrati ovu ubitačnu kombinaciju surovosti, korupcije, izopačenosti i gluposti. O čemu svakog tjedna uredno pišem, ali ovaj eto nemam teksta, baš u ključnom trenutku, pred referendum o svetoj familiji.

Radije odlazim s mužem u nabavku nekih kutija za ormar, koje će pomoći našoj boljoj organizaciji prilikom jutarnjeg odijevanja, pa ćemo uz kvalitetnije tuširanje, kvalitetne Picelje, Dabce i Klarice, imati i kvalitetna jutra.

Na putu doma, u jednoj od uličica blizu našeg stana, pred automobilom nam se ruši čovjek, i nepomično leži. Pored njega vrećica s kruhom, iz pekarnice istrčava uzrujani mladić i moli nas da pomognemo. Ležećem čovjeku lice je okrenuto prema tlu, na trenutak oklijevam, plaši me pomisao da je mrtav. Moj muž ništa ne oklijeva, on je dijete liječnika, a ne sujevjerni seoski dripac kao pekar i ja, podiže čovjeka ispod pazuha, odvlači ga na pločnik. Star je, krezub, siromašan, neuhranjen, pripit, i sasvim pothlađen. Pekar, također blijed i krhak, dovlači jeftinu stolicu na šaraf, na kojoj kad nema kupaca sjedi iza one vražje Linićeve kase. Pokrivam starca jaknom, i pokušavam dlanovima ugrijati njegove smrznute ruke. Gleda u gornji dio mojeg dlana, u ogrebotine svojstvene vlasnicima mačaka, odjednom promrmlja kako je bio branitelj, a sad nema ni za kruh, zahvali nam se što brinemo za njega, i nakon toga ušuti. Ne zbog toga što ne može govoriti, u lice mu se vratila boja, pogled mu je jasan. Više nema volje govoriti, jednako kao što ni ja nemam volje.

Tako čekamo hitnu pomoć, u tišini. Kad dođu i smjeste ga u vozilo, moj muž potrči za njima, kako bi vozaču dao onaj kruh u vrećici, koji je cijelo vrijeme držao u ruci.

Doma već na stubištu razmišljam kako ću postaviti policu za začine na kuhinjski zid. Stavljam produžni kabel, palim bušilicu. Kad je rupa gotova, držim je još nekoliko sekundi bušilicu u zraku, sa svrdlom okrenutim prema gore. Buljim u oznaku Bosch. Bavim se stvarima koje mogu mijenjati vlastitim rukama.