Što znaju fašisti što su tri tone

Jedno zlo nikada ne dolazi samo. Koliko ih ukupno treba biti u paketu da bi se zadovoljila ova poslovica, nije poznato.

Najprije smo upravo beznadno osiromašili. Kako je stanje siromaštva iscrpljujuće i monotono, kolektivno smo se počeli zabavljati fašizmom i ugrožavanjem ljudskih prava. Umjesto siromašne zemlje, na putu smo da postanemo zemlja siromašnih fašista.

To je već prokušana, povijesno dokazana formula. Fašizam i bijeda uvijek idu ruku pod ruku. Lijepo se druže nakazni bratac i otrcana sestrica. Fašizam je smrdljivi mulj koji krene na površinu jezera u kojem je ponestalo vode. Zvijer koja pritajeno leži i čeka katastrofu koja će je osloboditi kaveza.

Premda se mnogi neće složiti s time da se naša zvijer u posljednjih dvadeset godina uistinu pritajila. Često je podizala glavu, mahala ušima i repom, kezila se i pokazivala zube, povremeno režala, a ponekad i prilično glasno rikala. Za to postoje bezbrojni primjeri nacionalnog folklora, čudnovatih kapa na bezubim glavama, bizarnih glazbenih izričaja, šahovnica naopako, zdrugova i stožera.

Ali pustimo narod, taj apstraktni i nepouzdani pojam, jer, kao u onom vicu o Romu koji se pravda da su djeca ukrala željezničku prugu, što zna dijete što je tri tone, i što zna Narod što je Za dom spremni. Misle, kako naša nogometna zvijezda Šimunić, da je u pitanju neka zgodna opereta, a ne leševi i limene logorske žlice.

Kada je prošlog tjedna uhapšen Nadan Vidošević, koji također nije imao pojma što su tri tone, pronađen je njegov tajni bunker s umjetninama. Što je, na razini najpovršnije analogije, automatski podsjećalo na najpoznatiji privatni bunker u povijesti, onaj koji je pripadao Adolfu Hitleru. No, Hitlerovo berlinsko skrovište nije bilo namijenjeno skrivanju umjetnina, nego Führera samog. Brojni drugi bunkeri, uključujući one najdramatičnije, u planinskim stijenama u okolici Linza, skrivali su bezbrojne rekvirirane umjetnine, u kojima se ogledao jednako malograđanski ukus, i megalomansko gomilanje, kao u Nadanovoj zbirci. Ali, Hitlerovi podanici, s izuzetkom Göringa, nisu rekvirirali umjetnine za osobne potrebe, kao što to nije činio ni Staljin. Sanjali su o velebnom muzeju Trećeg Reicha. Vidoševićevo kolekcionarstvo, s Murtićima, punjenim medvjedima i Bukovcima, više podsjećaju na interijere u kojima je boravio Josip Broz. Koji je također volio posjedovati umjetnine, a zapravo nije za umjetnost imao smisla. Jednako kao Vidošević,  imao je grozničavu potrebu gospoštinu steći preko noći. Pojava je to koju se u najčišćem obliku može promatrati kod ruskih oligarha: Aleksandar Ivanov, koji je zgrnuo bogatstvo na trgovanju kompjutorima u Gorbačovljevo vrijeme, danas je jedan od najvećih eksperta za Fabergea. Unatoč tome, nosi nepodnošljiva prugasta odijela i živi u odvratnom ružičastom dvorcu, gdje je u blagovaonici na zid objesio Vermeerovu sliku na visinu za metar višu od očišta, što je holandskog majstora koji je slikao koristeći povećalo učinilo jednako beznačajnim kao da na njegovom mjestu visi goblen. Ivanov, koji je legalno zaradio novac, većinu umjetnina ne drži doma. Kako to u Rusiji nije bilo moguće, otvorio je vlastiti privatni muzej u Baden-Badenu. Vidošević je, premda je umjetnine rado posuđivao muzejima, za njihovo čuvanje napravio ilegalni bunker, gdje je smjestio slike, ukradene amfore, preparirane arktičke vukove, divokoze i mošusna goveda.

Vidošević, Sanader i Za dom spremni rulja samo su dva lica iste kovanice. Riječ je o autoritarnim karakterima Ericha Fromma, u kojima je vidio preduvjete za nastanak njemačkog nacizma. Dok ovi na dnu društvene ljestvice čeznu za obožavanim vođom, pa makar to bio i mrtvi poglavnik, koji će zbog njih razdijeliti more, ovi na vrhu podivljali su od nekontrolirane moći, koja se više nema na što koncentrirati. Jedan je u špajzu razmicao metle kako bi između njih zabio čavao za sliku, a nije ostao pošteđen ni prostor između radijatora. Zidovi trokatnice postali su pretijesni za patološke manifestacije narcističkoga gomilanja.

Drugi je, pak, nakon što nije uspio postati predsjednik države, u vlastitom podrumu simulirao Stvaratelja, opsjednut taksidermijom kao Hitchcockov Norman Bates u Psihu, te postao gospodar umjetnosti i (mumificiranih) života. Ta nakazna podrumska Geneza, srednjovjekovna feudalna fantazija, također iznimno dobro korespondira sa širokim narodnim frontom koji u 21. stoljeću halucinira da se bori protiv Turaka, te fantazira da je predziđe kršćanstva, i civilizacije kao takve.

Fašizam koji dolazi s vrha, onaj u ime kojeg je Tuđman definirao dvjesto čistokrvnih aristokrata, među koje spadaju i nevoljni kolekcionari, savršeno je kompatibilan fašizmu koji dolazi s dna. Što objašnjava zašto se ovih dana protiv odabranih ne podiže ni približno takva buka kao protiv homoseksualnih brakova, ili u obranu fašističkih pozdrava.