Ping Pong s pulskim Hong Kongom

'Hong Kong su Britanci uzeli u koncesiju, pa nijedan Kinez zbog toga nije izumro', rekao mi je ovaj tjedan pulski pročelnik za prostorno uređenje, Giordano Škuflić, komentirajući rasprave o poluotoku Muzilu.

Lokalne političke scene katkad razvijaju vrlo čudne fascinacije, a ne mogu se oteti dojmu kako je ovu bedastoću vladajućoj istarskoj stranci, IDS-u, prodao nekakav njihov medijski savjetnik, koji poslove u manjim sredinama za astronomske iznose obavlja lijevom nogom. Jer što znaju pobogu istarski vinogradari i maslinari o Hong Kongu, misli debelo preplaćeni medijski guru, kad nisu putovali dalje od Toscane. Za očekivati je da budu zadivljeni vlašću kojoj nisu dovoljno dobri uzori na zapadnoj hemisferi, nego modele razvoja traže čak na Dalekom Istoku.

Kinezi srećom uistinu ne izumiru, nego se sretno množe. Na stranu politička skandaloznost ovakve izjave, na stranu i nepoznavanje činjenica i rupetine u općem obrazovanju. Ali ostaje činjenica da je Hong Kong, svjetski rekorder po broju nebodera viših od 150 metara, grad u kojem gotovo da uopće nema stare arhitekture, iz nekog razloga fascinirao pročelnika tri tisuće godine stare Pule s velebnim antičkim i austrougarskim zdanjima. 

U Puli se trenutačno po pitanju poluotoka Muzil vodi bitka između članova inicijative 'Volim Pulu' i gradskih vlasti. Sukob je to između zagovornika dva koncepta: onog koji simbolizira Hong Kong (možda i Abu Dhabi?), i onog koji bi mogla simbolizirati, primjerice, Firenca. Protivnici se međusobno toliko razlikuju da bi bilo iluzorno očekivati da o bilo čemu misle jednako, a najmanje da imaju sličnu viziju razvoja grada.

Predstavnici lokalnih političkih snaga, na čelu s gradonačelnikom Borisom Miletićem, uglavnom su obrazovani na pulskom ili riječkom sveučilištu, u politiku su ušli vrlo mladi i brzo se naviknuli na visoka primanja. Nakon što je s političke scene nestao njihov stranački vođa i učitelj Ivan Jakovčić, ovih dana postaje upadljivo da nisu naslijedili ništa od njegovog autoriteta, ali zbog toga  nisu obdareni posebno naprednim shvaćanjem demokracije. Vodeći članovi inicijative 'Volim Pulu' gradska su intelektualna elita kakve se ne bi postidio ni Stockholm. Arhitekti, sociolozi, biolozi, novinari, grafičari, fotografi, profesori, filozofi. Glavni su akteri mladi ljudi lijevih ideja i respektabilnih karijera, koji mnogo putuju, i uglavnom su imali priliku i neko vrijeme živjeti u inozemstvu.

Javna rasprava o budućnosti Muzila bila je mjesto na kojoj se vidjelo kako izgleda sraz ove dvije društvene grupacije. U dvorani je bilo oko petsto osoba, što svakako spada u rekorde posjećenosti javnih rasprava o prostoru i urbanizmu, koje je već i sam zakon odredio kao mjesto za otaljavanje demokratske procedure. Između iznimno dobro odjevenih vlastodržaca i Naroda postavljena su tri dugačka reda stolica predviđenih za gradske i županijske vijećnike. Na jednoj od rijetkih pseudodemokratskih procedura gdje bi glavu riječ trebali imati građani, pa je prema tome najvažnije da se njima osigura sva potrebna udobnost, stolci su rezervirani za službenike koji ionako dane provode sjedeći. I to upravo stolci u prvim redovima, kako bi se uspostavio odgovarajući prostorni koridor između građana i Vlasti.

Stvari su se potom trebale odvijati po već iznimno uhodanom scenariju, koji otprilike izgleda ovako: urbanisti objašnjavaju kako su na poluotok s kojim se po ljepoti jedva može mjeriti bilo koji drugi u zemlji uspjeli strpati hotele s 2500 ležajeva, golf teren od 72 hektara i marinu s 500 vezova. Građani potom kažu da im je jasno kako, ali žele znati zašto su na takvu ekskluzivnu i upravo neprocjenjivu lokaciju zgurali sve moguće 'all inclusive' grozote. Na to gradska vlast ima odgovoriti da su oni naručitelji tog Hong-Konga, jer se strašno brinu za nezaposlene, i žele im osigurati metenje podova u sezoni.  Na kraju dolazi komemorativni dio, kada stvari poprimaju ispovjedni ton, a u žalosti što moraju upropastiti nedužni Muzil sjedinjuju se 'obični' ljudi i funkcioneri, što dovodi do opće katarze.

Utvrđeni je redoslijed činova u ovoj predstavi na žalost bio narušen. Pulskim gradskim vlastima nije bilo dovoljno što je zakonski već udešeno da u ovoj bitci ne mogu izgubiti.  Za svaki su slučaj odlučili na javnoj raspravi ukinuti pravo ni manje ni više nego govora. Prostorom su naime kružile mlade djevojke na visokim potpeticama, identično odjevene u bijele košulje i iznimno kratke i uske suknje, kao šankerice u koktel baru. Dijelile su kemijske olovke i uske papiriće na koje su građani imali ispisati svoje pitanje, pa će im potom, slovkajući kao da dešifrira neprijateljsku lozinku s onog papirića, prilično neodređeno odgovoriti pročelnik Giordano Škuflić. Nakon tog odgovora imali su biti zadovoljni, jer drugog papirića nema, što znači da nema ni replike, ni potpitanja, ni rasprave.

Zasad je teško utvrditi ima li ova proceduralna inovacija svoj pandan u kineskoj naprednoj demokraciji, posebice u svakodnevnoj praksi gradske uprave Hong Konga. Vlasti je bilo toliko muka od Naroda da im nisu htjeli dopustiti ni da se nemoćno izviču u upravo tomu namijenjenoj proceduri. Građani Pule nisu dobili priliku svojim čelnicima i birokratima otvoriti dušu, te izgovoriti zašto im se sve ne sviđa ideja da im se uzme najljepši dio grada, koji je proveo dvjesto godina pod vojnom upravom, dok se oni stišću po neuglednim predgrađima. Javna rasprava je naravno propala, i napustila ju je većina sudionika. Gradske su vlasti narednog dana obavijestile medije da je uspješno održana, ali to je zapravo jedno te isto. U nas su svi demokratski dijalozi uspješno održani, i ujedno propali.