Živi kratko i vozi Audi 6 u sisačkoj županiji

Kafić „Heart“ u Vojniću tipična je obiteljska katnica uz cestu, s pomodno pastelnom bojom fasade, betonskim parkingom, i ružnim neonskim natpisom iznad ulaza.

Na katu, gdje očito stanuju vlasnici, balkonske su ograde drvene, a u prizemlju, gdje se osim kafića nalazi i kladionica, ograda je betonska. „Heart“, ispred kojeg se prošli tjedan dogodilo dvostruko ubojstvo, a u neku ruku i trostruko, jer će ubojica Boško Šapić po svemu sudeći aktivan dio života provesti na robiji, po svemu nalikuje na kamiondžijska svratišta, osim što uz parking nema instalaciju s prascem ili janjcem koji se vrti na dobro podešenoj vatri.

Provizorno prizemlje u koje je utrpan nezgrapni šank, s vikend akcijama kada je uz živu glazbu cijena pelina četiri kune, vodke pet, a jeger se može dobiti za svega osam, jedno je od tipičnih mjesta okupljanja tinejdžera i dvadesetgodišnjaka karlovačke i sisačko-moslavačke županije. Iste one čija se županica, Marina Lovrić Merzel, vozi u novom Audiju šest, okićenom nebrojenim zvučnicima, automatskim mjenjačem sa sedam brzina, i međuosovinskim razmakom od 2900 milimetara.

Županica nabavku ovog automobila pravda potrebom za osobnom sigurnošću; velika je sisačko-moslavačka županija, četiri i pol tisuće kilometara četvornih, tako da obilazeći vlastito područje dnevno prijeđe i 250 kilometara, i treba joj vozilo koje stoji gotovo pola milijuna kuna. Svatko tko zna u kakvom je stanju primjerice cesta Petrinja-Dvor na Uni, mora se zgranuti nad ovim objašnjenjem, jer u županiji sisačko-moslavačkoj, tom hrvatskom Bronxu, Audi je praktično neupotrebljiv, a sigurnu vožnju garantira isključivo Lada Niva. Nova stoji oko 85 000 kuna.

Pokojni Alvin Horvatić i Dejan Vučković vjerojatno županicu nikad u životu nisu vidjeli, premda su živjeli i školovali se na području po njezinom jurisdikcijom. Sumnjam da bi im to bogzna što značilo. U kraju u kojem žive nitko politiku ne smatra servisom naroda, već metodom da se bez puno rada ostvari vlastita korist. Ubijeni mladići potomci su doseljenika iz Bosne. Onih istih s kojima je HDZ-ova vlast krenula naseljavati pogranična područja, ali kako je projekt bio bolje ideološki nego gospodarski osmišljen, zaboravili su im osigurati radna mjesta. Uselili su ih u kuće koje su nekakve mutne državne agencije za simbolične iznose otkupljivale od izbjeglih Srba. Gotovo dvadeset godina kasnije, ovi ljudi i dalje žive u posuđenim nekretninama, a njihova djeca preživljavaju radeći na crno. Baš kao što su to činili mrtvi dečki. Roditelji ih u daljnjeg obrazovanju pretjerano ne ohrabruju, jer si ne mogu priuštiti troškove studija. Na koji bi se teško i u upisali: pozavršavali su nekvalitetne škole, u kojima je većina nastavnika na vječnoj zamjeni, te na satove putuju iz Karlovca ili Siska, samo čekajući trenutak kada će se u njihovim gradovima otvoriti neko mjesto pa da odu iz te nedođije.

Ubojica Boško Šapić potomak je lokalne srpske obitelji, u kojoj je, čini se po njegovom profilu na društvenoj mreži, normalno veličati SAO Krajinu kao da je devedeset prva. Nitko se nije našao da djetetu objasni kako je to i ružno, i protuzakonito. Da ime jednog od njegovih omiljenih pjevača, Baja Mali Knindža, potječe od naziva masovnih ratnih koljača, čiji vođa sjedi u australskom zatvoru i neprekidno ulaže žalbe kako bi odgodio izručenje Hrvatskoj, gdje će mu biti suđeno za ratne zločine. Do koje mjere mladić nije imao dublji uvid u značenje tih ideoloških dekoracija, svjedoči činjenica što je djevojka zbog koje je izveo pokolj ispred „Hearta“ Hrvatica iz obitelji izbjegle iz Vukovara. Koja na njegovom profilu na društvenoj mreži označava sa „sviđa mi se“ fotografiju zastave„Oslobođenje Krajine 1991.“, jer je rođena poslije rata, i uopće ne shvaća da je ovo „oslobođenje“ uzrok tomu što ne živi u jednom lijepom, srednjoeuropskom gradu, od kojeg danas postoje samo žalosni ostaci.

Ovih četvero mladih ljudi, kao i njihovi vršnjaci, trebali su biti djeca rata. Ali ni to nije dovoljno poražavajuće, pa su postali njegova nahočad. Kakve veze s tim ima Marina Lovrić Merzel? Na žalost, nikakve. Ona tu užasnu situaciju nije kreirala, nego su to učinili ovi što sada na svjetlost dana izvlače njezinu ljubav prema luksuznim automobilima, članovi najjače opozicijske stranke koja je najprije temeljito opljačkala zemlju, a sada uživa u ispadima neviđenog moralizma. No, što je Marina učinila da ublaži posljedice HDZ-ovog neviđenog divljaštva?

Ništa, baš ništa. Čini se kako je stekla dojam da nakon takve vlasti ništa ne može biti loše, pa ni njezin potpuni izostanak interesa za građane kojima bi trebala služiti. Svoj posao doživjela je kao izvrsnu priliku da se s malčice kozmetičkih promjena nadvlada politički protivnik: više nema obrijanih glava i masnih potiljaka, u riječima se osim suglasnika izgovaraju i samoglasnici, ne izgleda tako agresivno kao njezini prethodnici, ali rad za opće dobro jednako joj je stran. Ukratko, razlika između Lovrić Merzel i HDZ-a minimalna je, evolucijska: ona izgleda i komunicira civiliziranije, i, koliko je dosad poznato, ne hoda uokolo s torbama prepunjenim novčanicama, te se deklarativno  interesira za život svojih sugrađana. Na žalost, to je sve po čemu se dosad uspjela izdvojiti od svojih političkih protivnika. Fascinacija Audijem 6 pokazuje da nije daleko odmakla od mentaliteta tragično stradalih dječaka izgubljene generacije. I da upravo zbog toga nije mogla učiniti ništa da tu djecu prosvijetli i spasi, ili barem ublaži tjeskobu njihove pogranične izolacije.

Mladići iz Vrginmosta, Topuskog i okolice, kao što se vidi na sudionicima tragedije ispred kafića „Srce“, bili su fascinirani oružjem, alkoholom i patrijarhatom, brzo zarađenim novcem, te, neizbježno, skupim automobilima.

Emocije su izražavali isključivo citatima iz folk-muzike, jedine im pristupačne nadgradnje. Svega nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Elvin Horvatić na društvenoj mreži objavljuje: „Za tebe rođen a zbog tebe umirem“, stih iz folk hita „Emotivac“ pjevača Slobodana Vasića. Da su nesretni dečki poetiku folka, koja se sastoji od ljubavi, pića i smrti, shvaćali nevjerojatno doslovno, svjedoče i objave na profilu ubojice. On progovara kroz pjesmu Miroljuba Brzakovića Brzog: „Podigla me iz pepela, i malo mi sreće dala, pa me opet bez milosti u pepeo zakopala“.

Dirljivo i, ukoliko se ne znaju posljedice, istodobno smiješno, dva mlada čovjeka ovim se nakaradnim stihovima obraćaju istoj djevojci. U situaciji kad nemaju posao, interese i hobije, kad se ne mogu realizirati ni na koji drugi način, njihov identitet potpuno ovisi o osvajanju jedne žene. Okolina ih u tome ne razuvjerava: obitelji se vesele apsurdno rastrošnim satovima, te mladim brakovima i brzom stvaranje potomstva,  čak ukoliko to znači još jednu generaciju bijede i nezaposlenosti.

Bi li političke garniture mogle spriječiti tragedije zbog kojih se Banija i Kordun redovito već godinama u novinama pojavljuju isključivo na stranicama crnih kronika? Možda ne bi, ali to ih ne opravdava što nešto slično nisu ni pokušali. Gdje su društveni prostori za mlade, subvencionirani izleti i asistenti u nastavi? Gdje su akcije koje bi promovirale nastavak školovanja, besplatni tečajevi jezika i đačke razmjene?

Ukoliko je Marini Lovrić Merzel životni doseg sjesti u Audi 6, kakve bi ambicije mogla razviti ova nesretna djeca?

Pokolj pred kafićem „Heart“ epicentar je šireg nasilja, zasad samo verbalnog, koje se trenutačno širi Kordunom. Obitelj i prijatelji ubijenih mladića u tuzi i očaju prihvaćaju svako objašnjenje koje im mediji ponude. Nad nesretnom je djevojkom, koja ima svega osamnaest godina, proveden rijetko okrutan medijski linč. Na koji nisu reagirale nikakve pravobraniteljice, niti udruge za ženska prava, jer koga je briga kako će se to dijete, i hoće li se, nakon svega pojaviti u školi. Pa riječ je o pograničnoj marvi, koja se nikoga ne tiče.

Kuću ubojičine obitelji čuva policija, jer je naknadno iskonstruirano kako je dvostruko ubojstvo počinio iz nacionalnih, a ne ljubavnih motiva. S obzirom da je mladić formiran u okruženju koje ne obeshrabruje arhaično srpsko mitotvorstvo, ne bi trebalo odbaciti mogućnost da su stravični i smrtonosni ubodi nožem proizašli iz kakve pseudopovijesne fascinacije, te da je ljubav bila povod, a da je nacionalna mistifikacija definirala jeziv način ubojstva.

U tom kraju najdubljeg ljudskog očaja i još dublje neimaštine, jedino je preostalo nadati se kako ovaj zločin neće izazvati druge. Da se ne bi dogodilo da jedino sigurno vozilo s kojim županice Merzel može obilaziti svoje podanike postane  - tenk.