Ljepuškasti Nadan i hrvatski budizam

Hrvati su upravo fanatično strpljiva nacija. Nevjerojatno je da je ova pretežno katolička zemlja u tolikoj mjeri oboružana  budističkom mirnoćom.

Hrvati su šampioni u čekanju, i ako su koliko-toliko pri zdravoj pameti i bez kriminalnih i psihopatskih poriva,  gotovo da su jedva kad u posljednjih dvjesto godina iz bilo kojeg razloga izgubili strpljenje. Istina, povremeno bi ih se poslalo u nekakve na salvetama iscrtane ratove, tu i tamo ih se moglo upotrijebiti za ozbiljne pokolje. Ali i to je bio dio njihove strategije: nisu dopuštali da njihovu pasivnost ugrozi to što neće poslušati naredbe.

Na žalost, strpljenje nije osmišljeno kao izvozni proizvod, teško ga je ambalažirati, a još teže za njega dobiti etiketu izvornosti, autentičnosti, i geografskog podrijetla. Dok traje gnjavaža s pršutima i prošekom, naša najizvornija roba čuči nepriznata i zapostavljena, i čeka marketinške stručnjake, vjerojatno iz sektora turizma, koji će inozemnoj populaciji lansirati slogan: "Hrvati. Ljudi kojima možete sjediti na glavi", a ispod toga ikonički prikaz kralja Zvonimira u položaju lotusa, s kažiprstima revno spojenim s palcima.

Najnoviji, banalno dnevni primjer ovog neobjašnjivog fenomena je reakcija na aferu u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Nakon što se ispostavilo kako je navedena ustanova, koja nesmiljeno pelješi članarinu od ono malo  preživjelih domaćih privrednika, zgrnute milijarde ili milijune (dakle, prosječnim hrvatskim mozgovima nepojmljive iznose) trpala u vlastite halapljive džepove preko češkog računa, u zraku je ostalo visjeti pitanje je li za tu nečuvenu kleptomaniju kriva prvooptužena pomoćnica, ili i njezin šef, Nadan Vidošević.

Pritom se mora otvoreno priznati kako Hrvati imaju, i oduvijek su imali, predrasude prema pomoćnicama, asistenticama, tajnicama, i sličnom personalu.

One su u pravilu guje koje se uzgajaju u njedrima. Na radnom mjestu manikiraju nokte i iživljavaju se nad posjetiteljima, koji im u zamjenu za malo sućuti dostavljaju šlepere s bombonjerama. Lijevo od njihovih stolova nalaze se debelo vatirana vrata glavnog i odgovornog. On je pak  u pravilu hipersenzibilan, širokogrud i tolerantan, i upravo je iz tog razloga nužno da ga čuva ova dvoglava aždaja s crveno nalakiranim noktima i kosom podvrgnutom agresivnom tretmanu vodikovim peroksidom.

I tako Hrvati, taj patrijarhalni narod duboko impresioniran pristojno skrojenim odijelima, ovih dana čeka najnovije vijesti iz Gospodarske komore, s napetošću koja se može mjeriti s praćenjem razvoja događaja oko zločeste i neplodne snahe u turskim sapunicama.

Pitanje je tjedna, naime, je li naš Nadan, taj vječni dječak s neodoljivim rupicama na obrazima, znao, dok je skupljao basnoslovno vrijedne umjetnine, gradio vlastite planinarske domove, i kupovao hektare uz samo more, da ta hijena od pomoćnice prebacuje novac na inozemne račune. Drugim riječima, je li bezazleno nestašni sin imao pojma što mu iza leđa radi zločesta maćeha, persona oboružana košarom otrovnih jabuka.

I dok se o tome decidirano ne izjasni pravosuđe, nijedan punokrvni Hrvat neće baciti prvi kamen. Nacija je to s trajnom averzijom prema zapovjednoj odgovornosti, i s nikad razriješenim dilemama oko moralne krivnje.

Uzrokovalo je to u kratkom vremenu silne socijalne nelagode: nestašnog se Nadana nekako uspjelo spriječiti da dođe na razne društvenopolitičke manifestacije, a u situacijama kada se i pojavio, sjedilo se pored njega kažiprstom i palcem čvrsto pritišćući nos, kao pored ušljivog djeteta koje se nepozvano pojavilo na proslavi građanskog rođendana.

Ali nijedan Hrvat, ni građanin ni ministar, neće povikati da je ugledao vuka (premda mu od ovaca više nije ostalo ni za par vunenih čarapa).

Naš je Petrica Kerempuh tvrdokorniji u pružanju pasivnog otpora od Mahatme Gandhija. Otpor jednog Hrvata toliko je sofisticiran da na trenutke može djelovati da ga nema. Ali to bi mogao pomisliti samo onaj tko ne poznaje dobro taj narod koji najdublje vjeruje u reinkarnaciju. Jer, otkud inače rečenica koju izgovaramo najčešće -  kako će sve kad-tad doći na svoje, te da ničija nije gorjela do zore?
U što vjeruje tipičan Hrvat-budist, kako trenutačno pruža otpor? Todorići, Čobankovići, Kalmete, Sanaderi i Vidoševići; Sapunari i Mudrinići, Tuđmani, Polančeci i Pašalići; sve će se to jednog jednog dana vratiti četveronoške, spušteno na neki niži stupanj svijesti, čvrsto stišćući kost od kaučuka u zubima na kauču neke dementne gospođe koja se ne može sjetiti je li popila lijekove i zalila hortenzije.

Stoga se nitko ne uzrujava pretjerano što Nadanu ostavka nije ni na kraj pameti, nego se i dalje onako ljepuškast, kao reklama za losion poslije brijanja, smješka s raznih naslovnica.

Završit će taj već na lajni, pišajući na drvored, uvjeren je hrvatski Gandhi. I pritom se nada da će, kad predsjednik Komore bude imao četiri noge, njegova zamjenica – premda trenutačno guja - imati barem jedan par više.