Pučke svečanosti Mladena Bajića

Kada naš preuzvišeni državni tužitelj Mladen Bajić da znak da kreće sljedeća runda hapšenja, nastane pučka svečanost par excellence.

Najbolje se provode policajci i zatvorski čuvari. Prvi šeću ulicama uspravno poput paunova, i na pitanje „zna li se sljedeći?“, koje polušaptom izgovaraju šankeri, vozači kamiona i tete na kioscima, samo se tajanstveno smijulje. Premda, istinu govoreći, nemaju pojma tko je sljedeći. Obavili su toliko istražnih, predsistražnih i postistražnih radnji da bi zapravo mogao biti bilo tko. Zapravo nemaju ni blijedu ideju po čemu DORH-u formira listu za odstrel, osim ako se ne koristi brojalicom eci-peci-pec.

Na žalost, i sama je procedura poprilično razvodnjena. Slabo se tu upada u kuće usred noći, još rjeđe se kletog osumnjičenika zatiče u čarapama i gaćama, a najrjeđe se može čuti škljocanje lisica, ta glazba za policijske uši. 

Akteri našeg nacionalnog kriminala i čerupavci javnih dobara u policiju uglavnom dolaze na vlastitim nogama, casual, ali pažljivo odjeveni, u pratnji upravo briljantnih odvjetnika koji su već napola uvjerili nas, stokicu sitnog zuba, kako su njihovi branjenici maliciozno izabrani u Bajićevom eci-peci-pecu, premda nisu krali ni manje ni više nego ostali, nego navlas jednako.

Tek za zatvorske čuvare Bajićev ispruženi kažiprst pravi je rokenrol. Neki od njih su mi s velikim oduševljenjem objašnjavali kakvi sve problemi iz oblasti adaptacije čekaju društvenu elitu u trenutku kad umjesto svoje raskošne svakodnevice dobiju državno odijelo i čučavac.

Naravno, čuvari su osvetoljubiva paščad, i uopće se ne trude cvjetovima hrvatskog društva olakšati pad u sužanjstvo. Nevjerojatno je s kakvim su zluradim veseljem prepričavali nevolje jednog istaknutog biznismena koji je bio navikao svakodnevno pojesti pola kilograma kvalitetne švicarske čokolade. Ili jednako uspješnog direktora bivše državne tvrtke, koji je neprekidno prijetio da će ih zbog kvalitete deka tužiti sudu u Strasbourgu.

Koliko god da me konsternira sitna zloba čuvara naših zatvora, u jednu ruku im se mora priznati da imaju pravo. Uvjeti u našim penološkim ustanovama, koji uključuju štednju na sijalicama i krajnje racionalan broj toaletnih prostora, uvelike je uvjetovan upravo nesmiljenim pljačkanjem državnog budžeta.  Što znači da su gospoda, biblijski pravedno, prostirala upravo onako kako će leći, i da su na vrijeme trebali misliti na kvalitetu vlastitih popluna, te brojnost sanitarnih čvorova. O školama, knjižnicama, zdravstvenom osiguranju i komunalnoj infrastrukturi da se i ne govori.

Bila bi ta pravda preciznija od budističke karme, da nema opskurne i misteriozne mogućnosti „rada za opće dobro“. Za „rad za opće dobro“ su, čini se, najprikladniji oni koji do općeg dobra drže kao do crnog ispod nokta, i poduzeli su sve što je bilo u njihovoj moći da je dobro njima, da je drugima loše, a da je opće stanje katastrofalno.

Za razliku od njih, posjednici dvije stabljike marihuane, društveno angažirani i uvjereni da mogu pridonijeti miru i stabilnosti na planeti, ne smatraju se kapacitetima za rad za opće dobro, i uglavnom odrobijaju svoje višegodišnje kazne.

No, kad je bal, nek je maskenbal. Nema smisla razmišljati o razočaravajućoj budućnosti, dok traje praznik hapšenja u sadašnjosti.

Kojemu se specijalno vesele kolege novinari. Profesionalno duboko frustrirani, oni se iz petnih žila trude stvoriti atmosferu općeg linča. Prema Bajiću imaju ambivalentan odnos: vole ga jer je optužio barem nekoliko od bezbroj mogućih kandidata, i istodobno mrze jer se nije potrudio pozabaviti nijednim od teških kriminalaca o kojima su u posljednjih dvadeset godina pisali. Ili im nije bilo dopušteno da pišu.

Ovaj sado-mazo odnos kulminira kada se nesretni osumnjičenici pokušavaju bez izjave iskrasti iz kuće u svoje automobile sa zatamnjenim staklima: mi, sedma sila, u tom se trenutku spretno bacamo pod skupe gume gangsterskih automobila, gledamo u njihova naglo zanijemjela lica, i pokušavamo iz njih iscijediti izjavu većom upornošću nego što je kraljević Marko cijedio suhu drenovinu. Za to vrijeme kolege snimatelji i fotoreporteri marljivo kadriraju, tako da javnosti ne promakne ni jedan centimetar ukebanih vudu lutaka, na koje će se u narednim mjesecima usmjeriti sav bijes stanovnika upropaštene zemlje.

Škrt je, međutim, imperator Mladen Bajić. Gladijatore u arenu pušta na kapaljku. Obzirom da raspolažemo s minimalnim količinama kruha, trebalo bi nam osigurati znatno više igara.